Robert Janeš | Planina

Penjanje

Planina. Stijena. Penjanje. Penjačice. Konopci. Užad. Pomoćna užad. Penjačice. Karabineri s maticom, karabineri na klik, na twist-lock, osmice, penjačice, pojasevi za penjanje, penjačice, magnezijev karbonat, penjačice!... Penjačice od kojih stopala bole za popi...!

Što će mi sve to? Ima li svrhe nastaviti se penjati? Ostaviti vrt da sahne zbog planine koju se mora osvojiti jer to je dokaz ozbiljnosti i sposobnosti? Koji je smisao penjanja? Dolaženje na cilj ili preživjeti uspon? Nije li pronalaženje hvatišta u svakom trenutku i prilici jedini bitni razlog penjanja? Penjanje samo po sebi?

Penjanje zbog penjanja? - L'ascension pour l'ascension, nešto kao larpurlartizam u umjetnosti. Ima li smisla?

Valjda ima. Samo je stvar u prihvaćanju. Netko se penje zbog cilja - dokazivanja samom sebi da može, ili predivnog pogleda, osjećaja slobode, dolaženja na mjesto koje je bliže Nebesima, vrtoglavice koju izaziva pogled u prostranstvo... Netko se penje zbog penjanja samog jer ne zna za drugo.

I sad se pitam - iz kojeg se razloga ja penjem?

Potreba

Trebam maglu i trebam tišinu. Ipak. I trebam sebe. Sve komadiće koje sam pogubio okolo želim pronaći i uzeti ih natrag i sebično ih čuvati samo za sebe. Baš me briga za sve ostale. Planine me zovu...

Miris zvijezde

Hladnoća me probudila na planini. Vreća za spavanje i odjeća ipak su prelagane za vremenske prilike koje me zatekoše. Ustao sam i počeo se kretati da ugrijem tijelo.

Noćno nebo još je dovoljno jako za proučavanje. Pogledom laika koji se bavi prepoznavanjem planeta na južnom dijelu neba tražim sazviježđe Velikog psa. Sirius je tamo negdje, u njemu. Najsjajnija zvijezda noćnog neba, kažu.

I eto je, na jugoistočnom nebu, šepuri se iznad horizonta i još odolijeva svijetlu zore koje jača najavljujući novi dan.

Jupiter je već zašao za horizont na zapadu. I Mjesec će skoro za njim. A na istočnom se Mars popeo već visoko. S prvim svjetlom iza horizonta polako izranja i Venera.

Dišem jutarnju svježinu. Mirisi su najintenzivniji u ovo doba dana. Jedan od njih, izdvojen od drugih, izmamljuje mi smiješak...

E, pa dobro ti jutro Svijete!

Hod po rubu

Udišem hladan jutarnji planinski zrak. Zanemarujem bol u koljenu. Penjem se dalje.
Žurim. Želim vidjeti izlazak sunca i pustiti toj energiji da me prožme.

Nedostaju mi stepenice. One osiguravaju određeni ritam hoda. Mada ujedno znače i hod po rubu. Uvijek je dio stopala na rubu gazišta.

Dolazim do staze koja vodi lagano prema vrhu duž planinskog hrpta. S lijeve strane stere se pogled na plavetnilo, a s desne na bjelinu. Izdišem topao dah u hladni jutarnji zrak planine.

Vrh

Bio sam na vrhu. Dolje je dio kopna, onog na kojem sam stajao, zadirao u more.
Kao prst, pokazivao je nekud u daljinu. Nisam tražio pogledom kuda pokazuje.
Gledao sam stijenu na kojoj sam stajao. Iz nje nije izvirala voda.

Bio sam na vrhu dok me žeglo sunce. Vjetar mi se zabijao ravno u lice. Nisam žmirio.
Učio sam "biti žedan i čeznuti za nečim čitav svoj život" (Vladimir Nazor).