Kolumne

subota, 13. svibnja 2017.

Robert Janeš | Dodirnuta sjećanja


Podigla se oluja. Uhvatilo me na južnoj obali rijeke dok sam čekao da se još jednom pojaviš na sjevernoj. Nikad nisam bio na toj obali. Mostovi nisu postojali, a ja se nisam usudio preplivati opasnu i ćudljivu rijeku nastanjenu nepoznatim bićima.

Uhvatio me vrtlog, iznenada se pojavivši iznad mene i podignuo me u zrak.  Zavrtio me tako luđački brzo da sam osjetio mučninu i nagon za povraćanjem, želju da me baci natrag pa makar se slomio pavši na tlo.

Nekoliko trenutaka nisam znao što se događa, izgubio sam pojam gdje sam, koliko visoko, vrti li me ili samo nosi vjetar... ili sam sve to umislio, samo sanjam nesuvisao san?

Osjetio sam udarac. O tlo – pretpostavio sam. Izbilo mi je dah iz grudnog koša - nekoliko trenutaka šoka i mišići nisu mogli rastegnuti ga za udah.

Mir. Tišina. Ne usuđujem se otvoriti oči. Istočasno osjetim dodir. Anđeo? Ne, ovaj je topao, a istovremeno osvježava. Dodir anđela bude neutralan, samo daje osjećaj zaštićenosti.

Bojim se otvoriti oči da ne nestane. Bojim se, ako progledam, nastat će java.

- Bit će da je sve bio san – pomislit ću i ostati sam.

Dodir ruke. Na čelu. Na kapcima. Na obrazu. Dodir tvoje ruke. Na usnama.

Kao da želi reći – tiho, ne govori ništa, ovdje te sve čujem i ako ne govoriš.

Dodir tvoje ruke u miru, u tišini.

A okolo vrtlog i dalje luduje, baca i razbija, podiže pa pušta... igra igru svoje svrhovitosti.

Dodir tvoje ruke u centru vrtloga.

Nema komentara :

Objavi komentar