Predrag Subanović | Brankov most

Oplakao sam ti ruke,
privio voljenu glavu na grudi
dozvolio ti jedan dug, beznadežan zagrljaj.
Kameni lukovi starog mosta kao stražari,
da li u stamenu ovjeru kraja ljubavi
ili neka nova nada usprkos završetku?
Idem, voljena. 
Idem, proklet bio sam sebi, od sebe samoga,
idem u svoj suvi život,
siguran jedino u to da će sutra oko mene
biti sivo odijelo u koje oblačim svoje postojanje.
Tvoje mi se suze slijevaju niz grudi,
tako suprotno našem prvom bivanju ispod ovog mosta,
hladnom kamenu iza mojih vrelih ljubavničkih leđa.
Ko još nije navikao na kraj ljubavi?
Oh, Bože, umro bih da se više nikad ne rodim!
Kako da izgovorim te riječi?
Reći ću ti ipak neko patetično sranje.
Pobjeći ću kukavički namjerno,
tek da imaš razloga mrziti me,
da nam sutra oboma ima smisao.