Pramcem u sumrak XVII.

TEŠKO JE

Piše: Jelena Miškić

Prijateljici je umro otac prije par mjeseci. Umro je u osamdeset šestoj godini od Alzheimerove bolesti u staračkom domu u kojeg su ga dali smjestiti. Kada mi je to prepričavala upotrijebila je precizan izraz – postavili. Rekla je: „Postavili smo ga u starački dom…“. Shvatila sam taj naglasak jer je kasnije pokušala objasniti kako se u takvim slučajevima uopće više ne radi o osobi niti energiji, samo o tijelu kao školjci koje sebično zadržava nekakav sadržaj samo za sebe. Brinuli su se kako će mu takav maleni sobičak biti prikladan, iako nije uopće mogao komunicirati s okolinom i nadali se svako u sebi posve intimno kako su kao obitelj donijeli ispravnu odluku.

 Iako je otac godinama bolovao, kraj bio potpuno izvjestan i prihvatljiv, sama smrt je bila, naravno, veliki šok za nju koja je posebno bila vezana za nj, ali i za cijelu obitelj. Pokopali su ga na starom katoličkom groblju uz prolom oblaka kako valjda i priliči tužnom danu. Pile smo kavu dok se od Bačke valjalo nevrijeme. Pomislila sam sukladno atmosferi sugovornice kako ponovno nailazi sasvim prigodno vrijeme za kakav pogreb. Dunav posebno miriše pred kišu. Čitava jedna ljubavna priča krajolika koji grli sa svih strana. Sretna ili nesretna nije važno, malo donosi, ali većinom s ovog mjesta odnosi priče ispričane poput ove, o ljudima, životima i sudbinama, glavnim ili sporednim akterima kojima nije ništa značajno i važno, samo dok netko sluša.

 Pričala mi je kako je baš ovu nedjelju bilo posebno lijepo, jer su se prisjećali oca poslije nedjeljnog ručka tako što je mama čitala ljubavne pjesme koje je njezin otac pisao mami prije pedeset godina.

 U jednom trenutku je iz torbe izvukla nekoliko smotuljaka papira i počela čitati. I počela plakati.

 Odjednom sam i ja počela plakati. Pjesma je bila sranje, totalno sranje.

 Ona je plakala zbog tate, a ja.. Ja ne znam zašto sam plakala. Zapravo spoznajno znam.

 Gledati u Dunav je isto kao gledati u nebo. Staklasto ogledalo onkraj stvarnosti ove ili one percepcije, uvijek govori istinu da.."..ljudi poput nas, koji žive s knjigama i noću sanjaju stranice, na ovom svijetu neprestano strahuju od nečega.." (Orhan Pamuk - Zovem se Crvena) bio je jedan od citata koje je njezin otac zapisao poprilično nečitkim rukopisom dok je još mogao. Moja prijateljica je uvjerena kako je to zadnje što je uspio zapisati.

Strahujem zbog činjenice što za pedeset godina neću imati niti jednu pjesmu namijenjenu za pročitati pred obiteljskim auditorijem.  Ne pišem nikome. Čak niti samoj sebi. Nisam poznata samoj sebi. Neće biti svečanog čitanja. Niti okupljanja. Niti auditorij neće biti poznat. Možda samo Dunav koji je čvrsto odlučio teći meridijanima potpuno oslobođen važnosti svih onih koji ga promatraju kao jedino odmorište duša.

Strahujem od posljednje zapisane rečenice, svoje ili tuđe sasvim svejedno te deklarativno zaključujem kako sam kategorija cvilidrete iz prikrajka.