Patnje mladog autora XXXIX.

GOLOTINJA

Piše: Jelena Hrvoj

 Već sam pisala o ovoj temi, ali pisat ću iznova i iznova, sve dok se nešto u ovom našem trulom društvu ne promijeni. O čemu je riječ? O šupljoglavim, polu-sposobnim pokušajima novinarstva. I više se ne radi isključivo o „žutoj štampi“, jer se pošast proširila i na novine koje su nekada imale stila. Iz dana u dan nailazim na sve više članaka koji se bave skandaloznim i nebitnim stvarima.

Nailazim na članke koji se bave ženama čije je maksimalno postignuće pokazati stražnjicu i dojke. Članci u kojima se dotične žene natječu koja će pokazati više gole kože i manje morala. Dragi moji novinari, dokle? Dokle ćete davati medijski prostor takvim osobama i istovremeno postavljati pogrešne standarde budućim generacijama? Ako je mjerilo jedne žene pokazivanje tijela kao jedinog instrumenta za uspjeh, kakvu to poruku odašilje vašim i našim kćerima i sinovima? I gdje su nestali oni članci o medicinskim sestrama koje brinu za bolesne? Članci o pravnicama, prodavačicama, konobaricama koje rade i po dvije smjene kako bi platile režije? Gdje su članci o doktoricama, znanstvenicama i čistačicama? Gdje su senzacionalni članci o ženama koje glasom obaraju srca, ali su istovremeno obučene?

Skandal i senzacija je tamo gdje se stvori. I sada vas moram pitati, sramite li se? Ne. Znam da ne. Na žalost. I vi radite kako biste zaradili za svoj kruh. Taj dio je istinit. No što bi se dogodilo kada bi se i vi jednoga dana našli u poziciji da pokazivanjem golog dupeta pokazujete svome djetetu da se tako „lakše“ dođe do pozornosti? Iskreno, bojim se ovakvog društva. Bojim se pogotovo u ovo vrijeme kada je naša kultura bačena na koljena. Zašto nitko od vas ne piše o mladim ženama koje se u ovo vrijeme, kada se od pisane riječi jedva može kupiti loš trosjed, bore i pišu, stvaraju, guraju? Govorim iz osobnog iskustva i iskustva svojih kolegica po peru. Na naše mailove i uspjehe nitko ne reagira. Ali mi se borimo i borit ćemo se i dalje. Borit ćemo se našom kreativnošću, upornošću, željom za boljim društvom i željom za boljim sutra za našu djecu. Borit ćemo se mozgom, ne tijelima! I većina će nas masama ostati anonimna. Većina nikada neće čuti da pišemo, niti će uhvatiti naše knjige u ruke.

Napisala bi da smo kolege novinari, ali nismo. Ja nemam diplomu novinara i ne pišem za plaču, ali pišem za ljude. Zato ću napisati sljedeće: kolege po tipkanoj riječi, vi u rukama imate abnormalnu moć i mogućnost govora masama. Vi ste ti koji društvu pokazuju sliku onoga što je danas i kako će biti sutra. Zato vas molim, barem promislite dva puta prije no što sljedeći puta kao vijest dana okačite golo dupe neke djevojke upitnog morala. Promislite dva puta i okrenite so oko sebe. Postoji toliko hvale vrijednih priča i ljudi, a vjerujte mi, znam da bi mnogi radije pročitali članak o kvalitetnom postignuću koje ne uključuje golotinju.

I sad, jedno važno pitanje: Kada i gdje ste na reklamnim plakatima pored prometnica vidjeli reklamu za knjigu?

Naposljetku ću zamoliti čitatelje da podijele ovu kolumnu ako se slažu s mojim razmišljanjem. Pokažite da vam je dosta senzacionalizma i promicanja krivih vrijednosti.