Gospođa Karolina Vraniczany, udovica na pragu šezdesete, zadovoljno je gledala u ogledalo. Držala je do sebe. Godine još uvijek nisu izbrisale njeno lijepo lice, pune usne niti su naslagale talog vremena na struku. Sjetno je pogledala u sliku pokojnog supruga, gospodina Leona plemenitog Vraniczany.
- Nedostaješ mi – pomislila je. Dragi moj, Zagreb se pretvorio u provinciju. Gdje su nestala gospoda, gdje je nestala kultura? Kazalište, izložbe, nedjeljom na Dolac, u Gradsku kavanu. Ljubim ruke, moj naklon, dobro jutro Suseda, sve je nestalo. Zamisli, Ana je običan fotograf, no, naša draga kćer, više nije Ana plemenita Vraniczany, udala se za, pa, za nekog političara, svi su danas nekakvi političari. Zamisli. Toliko toga se promijenilo. Ne, ne mogu reći da me je nagovarala, prepustila sam joj našu kuću, našu vilu na Rokovom perivoju u zamjenu za njen stan u Nazorovoj, za naš bivši stan. Da sam samo znala kakvi će mi susjedi biti. Nikada na to ne bih pristala. Škare! Pa kakvo je to prezime? Bože, petero djece imaju, kao putujući cirkus. Ne, stvarno ne mogu reći da su nekulturni, djeca me pozdrave svaki puta na stubištu, ali roditelji, oprosti mi dragi, ali malograđanština je prava riječ. Gospodin Škare, poduzetnik, zanima me što poduzima osim što djeluje kao da se bavi sumnjivim radnjama i isto tako sumnjivim odnosima sa svojom tajnicom. Ne, ne znam da ima tajnicu, ali tako djeluje. Onako naprasit, u preuskom odijelu, obješena trbuha, kao da ima pedeset a ne jedva trideset godina, uvijek glasan i nasmijan, zamisli, neki dan mi je rekao: „Hej susjeda, ‘aj navrati na kavu.” Bože, pomislila sam si, pa zar se tak razgovara? Njegova madam je potpuna suprotnost. Privlačna lica ali tako jadno i umorno djeluje. Zamisli, petoro djece, nije ni čudno da je jadna slomljena. Nedostaju mi vrt i ruže. Nadam se da ih Ana pazi i njeguje. Znaš, gospodin Herman, doktor, me je pozvao u HNK, baš se veselim predstavi.
***
- Tanja! Marin opet plače, daj odi vidi kaj mu je! – viknuo je Krunoslav čitajući poslovni tjednik, udobno zavaljen na trosjedu u dnevnoj sobi. Gospođa Škare, visoka tridesetogodišnjakinja, kratke crne kose i zavidne linije, uzevši u obzir petoro djece od kojih je najmlađe imalo tek nekoliko mjeseci, pogledala je prema suprugu.
- Dušo, Marin i Ana su na treningu. Martin plače, ako misliš na naše najmlađe dijete.
- Naravno draga, a gdje su Mihael i Andreja?
- Nadam se da su u svojoj sobi i gledaju crtane, nešto su mi pretihi, možeš li provjeriti dok ja završim večeru?
- Naravno, samo čas - gospodin Škare odložio je novine i pošao provjeriti što djeca rade.
- Tanja!!! Zovi hitnu!!!
***
Gospođa Vraniczany odmahnula je rukom. – Opet galama – pomislila je i zaputila se prema kuhinji. Pristavila je vodu za čaj.
Obiteljska vila stare zagrebačke obitelji Auer, nakon drugoga svjetskog rata podijeljena je na nekoliko velikih stanova. U prizemlju je bio najmanji stan, nikad nastanjen, prvi kat otkupila je obitelj Škare, drugi kat, tadašnja vlast dopustila je zadržati gospođi Vraniczany, kćeri gospodina Aurea, u potkrovlju kuće nikad nije bila završena adaptacija u stan. Nakon udaje i preseljenja u vilu na Rokovom perivoju, stan na drugom katu u Nazorovoj bio je prazan dok kćer gospodina i gospođe Vraniczany nije upisala studij arhitekture i za nagradu dobila ključeve kao potvrdu njene samostalnosti.
Dnevna soba, zidova prekrivenih policama prepunim knjiga, velikim portretom obitelji, nekoliko manjih portreta i slika, ispunjena secesijskim namještajem profinjenih mekih oblika, sofom koja je dominirala sredinom sobe, okruglim stolom od punog drveta i stolicama s crveno srebrnim prugama, imala je pogled na vrt. Gospođa Vraniczany običavala je provoditi vrijeme u toj sobi prepunoj dragih sjećanja na neka bolja vremena. Sjedila je uz prozor, u očekivanju gospodina Hermana, i pila čaj promatrajući vrt.
Na mjestima magla kao da je doticala livadu, trava je svjetlucala prekrivena injem. Stara jalova kruška natkrila je klupicu tako istrunulih dasaka da već odavno nije bila za sjediti. Vrt je djelovao pusto, spokojno i nestvarno. Kao da ju je pozivao na počinak. Glava joj je polako klonula. Na trenutak uspavana od te slike, zatresla se kad su joj hladni trnci prošli tijelom. Gospodin Herman trebao je stići svaki čas pa je odlučila obući se i pričekati ga u vrtu, nadala se da će je hladnoća razbuditi.
***
Ivan je pogledao na sat. Bilo je deset do osam. Noć se već odavno spustila, hladnoća ga je natjerala da podigne ovratnik kaputa. S odvjetnikom Petrićem dogovorio je sastanak u petnaest do osam u Nazorovoj, kako bi pogledali kuću koju je namjeravao kupiti.
- Gospodine Ivan – mahnuo je Petrić prilazeći – dakle, pronaći parking na Britancu, u bilo koje vrijeme, to je lutrija!
- Samo isprike slušam – nasmiješio se Ivan – imate ključeve?
- Ne, ozbiljno, zar vam parking neće biti problem, za vašu investiciju mislim, uostalom, koja je to kuća, nisam je još vidio.
- Parking nije niti najmanji problem Petriću, stojimo ispred nje, predivna je!
Odvjetnik je pogledao kuću oronule fasade ispred koje su stajali. Starinska, drvena, dvokrilna vrata, s otvorom za ubacivanje pisama. Polupani prozori, vlagom nagrizeni zidovi, ništa zanimljivo niti posebno osim same činjenice da je uzevši u obzir lokaciju, kuća na prodaju. Prvi pogled odavao je dojam samo još jedne zapuštene kuće u centru grada. Nije komentirao.
- Ha!? Vidim da niste oduševljeni. Nije bitno, imate li ključeve?
- Imam i sad mi je jasno zašto u agenciji za nekretnine nisu niti trepnuli kad sam ih zatražio.
- Ne vidite širu sliku prijatelju! Pet vrhunskih stanova u samom centru grada, samo fasada će ostati. Ne, niti fasada, samo izgled te kuće će ostati. Možete li zamisliti koliko će to vrijediti Petriću? – građevinski poduzetnik Ivan Biošić ne bi niti napuštao svoje selo prije dvadesetak godina i dolazio u Zagreb da nije imao jasno određene i zacrtane životne ciljeve. Četrdesetogodišnjak je imao volju, veze i viziju. Ništa mu nije stajalo na putu. Odlučio je uložiti puno novca u cijeli projekt ali je i čvrsto vjerovao u njega.
- Zar nismo to mogli pogledati po danu? – upitao je odvjetnik
- Sutra odlazim na skijanje, a jednostavno nisam stigao ranije. Imate bateriju na mobitelu, ma nebitno, nećemo u detaljno razgledavanje, nisam nikada bio u ovim starim kućama. Zanima me izlaz u vrt, navodno je oaza u centru grada. Samo da malo upijem taj osjećaj. Znate li da je ovo jedna od prvih kuća izgrađenih na ovom mjestu? Početak secesije! Art Nouveau Petriću! Dajte, pa malo avanturizma – veselo će Ivan otključavajući vrata.
- Znam, znam, malo sam se raspitao i nisam presretan onim što sam saznao o kući.
- Ma dajte, napuštena je od ne znam kad. Ok, vidim da niste baš raspoloženi. Samo ćemo proći hodnikom do vrta.
***
Gospođa Vraniczany začula je kako ulazna vrata škripe na željeznim šarkama.
- Gospodin Herman – pomislila je i osmjehnula se. Prstima je lagano prelazila preko trošne klupice u vrtu. Nadala se da će imati vremena za čaj prije predstave.
- Ivane, možda ovo nije dobra ideja, da odgodimo obilazak za neki drugi puta? Možda nije sigurno.
- Iznenađujete me Petriću, mislio sam da ste vi advokati nemilosrdni i neustrašivi, kratko ćemo. Gledajte – pokazao je Ivan uperivši svjetlo s mobitela prema vratima koja su vodila u vrt – idemo samo do vrta proviriti i van. Da vas ne poznajem, pomislio bih da se bojite nečega.
- Kao što rekoh, raspitao sam se i malo pronjuškao po internetu o ovoj kući, tj. vili obitelji Auer. Vlasnik je bio slikar i opsjednut erotskim motivima, na kraju je prolupao i rastao se od žene, ili, možda je bolje reći, dobio je nogu od žene. Nakon rata, vila je preuređena u stanove. Obitelj s prvog kata, neki poduzetnik s hrpom djece, kupio je stan da bi nakon nekoliko mjeseci pokupio stvari i odselio unutar par sati. Navodno je pronašao dvoje male djece u sobi, zagrljene i ispovraćane. Trovanje ili nešto slično.
- Otkrili su koji je bio razlog tome? – Ivan je primio za kvaku vrata koja su vodila u vrt, otvorio ih i zakoračio preko dvije stepenice na injem prekriven travnjak.
- Ne znam, navodno su djeca grickala zidove pune alabastera i otrovala se. Uvijek sam građevinare smatrao mafijom.
- Američki filmovi Petriću. Puno smo gori u stvarnosti – nasmijao se Ivan - gledajte, mir i tišina, predivno je. Uistinu je oaza, ovaj projekt je pun pogodak. Livada, drveće, mir, pogled na vrevu grada s jedne i mir i tišina s druge strane stana. Zlatom će plaćati, zlatom! – zadovoljan je bio Ivan.
Karolina Vraniczany umalo je vrisnula kad je vidjela kako dva muškarca sa svjetiljkama ulaze u vrt. Začudilo ju je kako nju nisu primijetili pa se malo pribrala i krenula prema njima.
- Što je bilo s ostalim stanarima? – upitao je Ivan.
- Hm – uzdahnuo je odvjetnik – nije ih bilo. Samo još jedna gospođa, kćer vlasnika koja je dobila stan. Udovica, starica je prolupala nakon što je čula da joj je kćer poginula u automobilskoj nesreći negdje kod Nice – zastao je, uzdahnuo pa nastavio - Livada, žbunje, jalovo drveće, stanari koji bježe ili umiru. Da li ste se zapitali zašto nijedna kuća ovdje nema neki vrt ili cvijetnjak ili bar malo uređeno to zadnje dvorište?
- Ne, nisam zašto?
- Na ovome mjestu u sedamnaestom stoljeću bilo je židovsko groblje koje su kasnije preselili. Samo spomenike, navodno su grobovi ostali.
- Ma dajte Petriću, sad ćete mi još i o duhovima pričati?
- Samo kažem.
Gospođa Vraniczany nije mogla ne načuti razgovor ove gospode. Uzrujana, van sebe, odlučila im se obratiti i zahtijevati objašnjenje.
- Kako se usuđujete!? – povikala je. – Tko ste vi i odakle vam pravo šetati mojim vrtom? Molim vas da smjesta napustite moj vrt i moju kuću! – obratila im se.
Hladni vjetar ošinuo je Ivana i natjerao odvjetnika da se strese od hladnoće i jeze koju je osjetio. Oba muškarca zašutjela su i pogledala se. Duboko u utrobi osjetili su trnce i strah. Hladnoća koja ih je obavijala bila je neprirodna, puno hladnija. Usta su im se osušila, gumene noge nisu slušale. Trenutak se činio kao sat. Sirena automobila i glasne psovke vozača s ulice, s prednje strane kuće prenula ih je. U isti čas, potrčali su prema vratima teško dišući. Odvjetnik je ispustio mobitel, Ivan je stao na njega hitajući prema hodniku. Obojica su istrčala iz kuće zadihana i prestravljenih lica. Trčeći, zaustavili su se tek na Britancu.
- Petriću – zadihano će Ivan – nadam se da ovo nećete spominjati nikome, apsolutno nikome – povrativši dah, progovorio je Ivan.
- Ne, naravno – blijeda lica odgovorio je odvjetnik.
Nakon desetak dana Ivan je nazvao odvjetnika Petrića.
- Niste mi rekli što je bilo sa zadnjim stanarom, onom gospođom.
- Navodno je umrla tumarajući po vrtu, našao ju je doktor, neki Herman čini mi se, ugovorio je pregled pa je došao drugi dan jer se ova nije pojavila. To je bilo prije nekih pedeset godina.
Kraj.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.