Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Književni identitet

Piše: Clara C.

U ovoj trećoj kolumni, došla sam do zaključka da bi bilo dobro da se predstavim i kažem dvije, tri o sebi. Dva teksta o položaju književnosti u našem društvu su vani, a čitatelji ne znaju ništa o meni niti zašto to što pričam pričam. Sinulo mi je dakle, nakon tih dva puta, ako ću već pisati o književnosti, čitanju i pisanju, trebala bih i podijeliti neke činjenice o sebi u odnosu prema tim temama, zar ne?

Kako bih stavila sebe u neki kontekst, sastavila sam svojevrsnu osobnu iskaznicu svog čitateljsko-spisateljskog identiteta. Malo me podsjeća na trend koji je kružio neko vrijeme kod književnih blogera u kojem su autori ispisivali 25 tzv. knjiških činjenica o sebi. Što, kako, zašto, kada i koliko čitam? Što volim, što ne volim, kakve navike imam, što je s pisanjem? Pa, ovaj će tekst odgovoriti na neka od tih pitanja, ili hibride i varijacije tih pitanja, kao i neke činjenice koje će biti samo produkt asocijacije na njih. Budući da ne stane sve u jednu kolumnu, izbacit ću s vremena na vrijeme još nekoliko njih s ovom formom. U svakom slučaju, radujem se što ćemo se upoznati.🙂

1. Prva stvar koju ću reći o sebi je ona najjednostavnija. Kratka je, nedvosmislena, a opet najtočnija i upravo ona koja me najviše ogoljava : toliko pričam o čitanju i pisanju da bi se čovjek iznenadio koliko malo to radim.

2. Ne mogu odgovoriti na pitanje koja mi je knjiga najdraža.  Njih desetak dijeli mi prvo mjesto, barem ako uzimamo u obzir samo beletristiku. Ipak, da mi netko baš prislanja pištolj uz glavu i tjera me da mu kažem, rekla bih Giovannijeva soba Jamesa Baldwina.

3. Otkad znam za sebe, odnosno, otkad sam naučila čitati, doživljavam se kao ljubitelj knjige. Ne sjećam se prve pročitane, ali sjećam se ranodjetinjeg osjećaja pronalaska svoje životne svrhe i doma na zemlji. Ne baš kao specifičnog trenutka, ali da kao te atmosfere i osjećaja. Ako izuzmemo nekolicinu vrtičkih uspomena u kojima nisam previše promišljala o svijetu i životu, ne pamtim razdoblje u kojem se pri pogledu na imena pisaca na koricama knjiga nisam osjećala kao „jedna od njih".

4. Gledajući unatrag, vidim nešto zbilja romantično u činjenici da sam kao dijete živjela preko puta knjižnice. Moja mama je tada napravila nešto najbolje što možete napraviti djetetu u pogledu čitanja. Poticala me da idem u knjižnicu s njom i biram nešto što mi se sviđa, a ako ispadne da mi se ne sviđa, govorila mi je, sutra možeš otići ponovno i probati naći nešto drugo što će ti biti bolje. A ako ni tada ne bude ničeg dobrog, nema veze, možeš ponovno otići sutra. I zaista, bilo je ludih i prekrasnih svjetova koje dijete začaraju i zaljube u čitanje.

5. Prije godinu i pol dana, šetajući se knjižnicom dobila sam ideju da bih jednog dana trebala imati jednu u vlastitom podrumu. Bio je to zanimljiv trenutak. Odjednom sam osjetila poetiku hodanja, škripanja po podu i bivanja tako malim među tim silnim policama. Ta bi knjižnica trebala imati visoke police koje ne možeš u potpunosti dosegnuti rukama, biti mračna i podsjećati na Filodrammaticu u Rijeci (biti njena manja verzija). Računala sam koliko bi me to stajalo i ispalo je nekih osam milijuna kuna. Ljudi me uglavnom podržavaju u tome.

6. Iako nažalost nemam popis knjiga koje sam čitala, znam da sam imala sretno čitateljsko djetinjstvo ispunjeno školskom lektirom, R.L.Stineom, Dnevnicima Pauline P., Sestrama po trapericama, Princezinim dnevnicima i Pravom američkom curom, Markom Twainom i svim živim i neživim izdanjima biblioteke Stribor. U kasnom djetinjstvu, tom predtinejdžerskom razdoblju, bila sam očarana Shakespearom kad sam otkrila Romea i Juliju pa manijakalno prepisivala dijaloge u dnevnik, kao i ljubavnim romanima iz 24 sata. Trebalo mi je 4-5 tjedana da shvatim da su grozni. 

7. Nemam posebno doba dana čitanja. Jutro, podne, noć, svejedno.

8. Nisam jedna od onih osoba koja će čitati knjigu prije spavanja jer je to uspavljuje. Nikad nisam osjetila poveznicu između čitanja i pospanosti.

9. Ne čitam knjige radi opuštanja. Često se čuje kako ljudi kažu da se vole opustiti uz dobru knjigu, ali kod mene to i nije slučaj. Knjige čitam zbog zabave. Nije da se nužno uvijek umaram čitajući, ali za takvu aktivnost potrebna je određena doza psihičkog napora, koncentracije i fokusa. Zato ću za to uvijek odabrati slušanje glazbe koja me istinski relaksira i održava emocionalno i psihički zdravom i stabilnom (Ako me glazba čini normalnom, knjige me onda vjerojatno čine ludom). Fasciniraju me ljudi koji će mrtvi umorni ili pod stresom posegnuti za knjigom.

10. Kršim jedno od najsvetijih pravila svakog ozbiljnog čitatelja – nosi knjigu sa sobom gdjegod išao. Savjetuje se to jer nikad ne znaš kad ćeš uhvatiti vremena za čitanje : dok čekaš u redu, dok čekaš nekoga, dok čekaš nešto. Radila sam to neko vrijeme i shvatila da je za mene to zbilja kontraproduktivno. Razlog je taj što inače čitam na način da koristim olovku ili kemijsku kao vodič koji mi usmjerava skokove očiju po stranici, a kad nisam u zatvorenom prostoru, to činim bez ičega. Onako, normalno, kao većina ljudi. Onda mi se, kad se vratim uobičajenom načinu čitanja, sve poremeti i tempo mi se užasno uspori, a mozak mi se stravično dosađuje kad presporo čitam. Istina je da bi se to moglo riješiti tako da čitam s vodičem na javnim mjestima, ali to najčešće bude jako nepraktično.

11. Čitam zbog užitka… ali i zato što mi je to posao. Svi koji čitaju u slobodno vrijeme čitaju jer to vole raditi, nema sumnje. Nisam iznimka i nema drugog mističnog razloga zbog kojeg toliko pričam o čitanju i pisanju. Ipak, ljudi koji su na ovaj ili onaj način okupirani radnjom pisanja, čine to i zato što moraju. Za mene čitanje nije samo neobvezni užitak kojim ću si ispuniti vrijeme, nego i ozbiljna obaveza za koju se mora naći vremena. Ljudi  često nemaju razumijevanja prema tome jer misle da je čitanje traćenje vremena i zabušavanje od rada, ali istina je da je ono esencijalna komponenta pisanja. Ako par dana ne čitamo, to su par dana stjecanja vještine pisanja koje smo propustili i zbog koje će naša kvaliteta stagnirati. To je na razini sportaša koji ne trenira redovito. U „teškim vremenima“, onima s puno obaveza, znam gledati ljude s mišlju „ah, blago tebi, ti imaš vremena. Ti ne moraš čitati“. Ali ipak, ne žalim za svojim životnim odabirima. Samo želim reći, the struggle is real, i da, čitanje je ozbiljna aktivnost.

12. Kad ne čitam beletristiku, često me možete vidjeti na sekciji popularne psihologije, filozofije duha, općenitog znanja, povijesti i teorije književnosti.

13. Da zbog potonjih izjava ne ispadne da sam ultra disciplinirana osoba, jednostavno ću napisati – nisam. Toliko sam daleko od toga da mi je smiješno ako je netko stekao takav dojam. Ali apsolutno jesam u procesu postajanja jedne, bar malo više od sadašnje verzije. Nešto sam slično već napisala ispod jedne slike na svom Instagram profilu, ali zaista živim svoj život u paradoksu u kojem u slobodno vrijeme radim sve drugo osim čitanja, a onda se žalim kako ne stižem čitati sve što trenutno imam. Kako sam zatrpana silnim brojem knjiga i kako je toliko toga, a ja nemam vremena sve obuhvatiti. A lista čekanja će se samo povećavati. Što više smanjiti jaz između te dvije krajnosti jedan je od velikih pothvata mog života.

14. U zadnjih tri godine zadani čitalački doseg mi je 200 stranica dnevno, ili dva sata čitanja, ovisno što se od toga brže realizira.  Naravno da tu treba uzeti u obzir da nema svaki dan idealne uvjete za takvo što (a kompenzacija ne dolazi u obzir jer dnevno ne mogu podnijeti više od 200 stranica), ali taj sam cilj ispunila s tek 33 posto. Zanimljivo je da sam napravila i mjerenje efikasnosti prvog tromjesječja ove godine i rezultati su bili isti! To je ta disciplina i produktivnost. (Moji su prijatelji jednom prilikom ovo dobro primjetili, za osobu koja je u srednjoj školi prolijevala krv za dvojku iz matematike, često se izražavam u brojevima, postotcima i omjerima.)

S tim na umu, ponovit ću prvu knjišku činjenicu.

15. Toliko pričam o čitanju i pisanju da bi se čovjek iznenadio koliko malo to radim.