Kolumne

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

Krunoslav Mrkoci | Megleene daljine
















 
I videl sem daljine, megleene i kalne,
i v njimi brege ki stojiiju
kak piramide starih kraljuv.

Z med breguv megla se zvija
kak nebeeska kača, megla ka vse
z plaštem svojem obviija.

Bregi su kak tiele matere zeamlje.
Oni kuraažne v neabe stojiiju i stršiiju,
vrhi oštri, z šumu obrasli
kak glave zealja, kak prevrnuute zdele.

Neabe te brege kušuje, i tak mehke
ih pritišče; z med njih megla se zvija
kak dim ze sveatega hrama.

I videl sem daljine, megleene i kalne,
i v njimi brege, kak hrame slavne.
I pod njimi sem videl
polja kak ležiiju, zeleana,
kuruznice zlatne pouna, oku v daljinu
bežiiju.
I vidio sam daljine, maglovite i mutne,
i u njima brda što stoje
k'o piramide starih kraljeva.

Između brda magla se izvija,
kao nebeska zmija, magla koja sve
plaštom svojim obavija.

Brda su kao tijelo majke zemlje.
Ona odvažno u nebo stoje i strše,
vrhovi oštri, šumom obrasli,
kao glave kupusa, kao zdjele prevrnute.

Nebo ta brda ljubi, i tako mekano
pritišće ih; između njih magla se izvija,
kao dim iz svetog hrama.

I vidio sam daljine, maglovite i mutne,
i u njima brda, kao hramove slavne.
A ispod njih vidio sam
polja kako leže, zelena,
kukuruzovine zlatne puna, oku u daljinu
bježe.


Nema komentara :

Objavi komentar