Jedan od najteže odredivih pojmova stvaralačke prakse je pojam nadahnuća iliti inspiracije. Često to čujem i među "običnim" svijetom, kada govore kako im se ništa ne radi, budući da nemaju inspiracije. Uglavnom se povlačim iz takvih razgovora. Naime, u "onostrani poguranac" zaista malo vjerujem. Rad, usredotočenost, bistrina uma i marljivost, čine mi se mnogo sigurnijim osloncima. Čekanje nadahnuća je nešto nalik na nagovaranje jabuke da padne s visoke grane, nedohvatne ruci i dozrele na debelom stablu, koje se ne može protresti. Što će zaista pasti u košaru, to znade samo svemir, a i on ne mari previše za detalje i finese.
Gledam na to ovako: Kao što njivu treba dobro pripremiti prije sjetve i kreativno je polje podložno melioracijama. Valja čitati, pamtiti, vježbati opažaj, dubiti korijenje, presađivati iz drugih kultura i podneblja, što je uglavnom posao za cijeli jedan život. Prozna se rečenica češlja do sjaja i glatkoće, stih je bljesak i ritmička magija, no oboje hoće mnogo prakse, do konačne majstorije. Način na koji organiziramo svoje senzacije, u konačnici će postati stilom, po kome nas prepoznaju.
Iz naših zanosa, životnih potresa, čežnji i dvojbi, iz radosti i elevacije, može nastati prvoklasan tekst. Međutim onaj iracionalni strah, zebnja da ćemo možda svijet napustiti bez vidljivih tragova, itekako znade biti poticajan za umjetnika. Lawrence je zapisao da "sva svjetlost u nama ne dolazi od zvijezda, već od blizine smrti". I zaista, svi oni koji su pisali po kazamatima, u olujnim plovidbama, u konspirativnim skloništima, preljubničkim klopkama, u emotivnim i novčarskim lomovima, činili su to poradi svoje istine, da ne odu neopravdani i bez prava glasa, ovisni o tuđem viđenju vlastite im istine.
Za nadahnuće je važnija tenzija nego li pretenzija. U stanju "podignutosti" otvaraju se prolazi, bljesne nešto u zaumlju, probudi se karmičko sjećanje. Ako pak stvaratelj pod svaku cijenu želi iznjedriti neku senzacionalnu ili izuzetnu stvar, nije na najboljem putu. To ponajmanje zavisi od ambicije i volje, ma kako intenzivne bile. Na vagi stvaralačke sudbine, rekli bismo, zebnja i nada(hnuće) dvije su plitice, s dnevno promjenljivim teretom.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.