Kolumne

petak, 28. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Klas-if-i-Kacije / Kate-go-(M)rije \ Pred- ras(E)-Ud(B)e


Strašno je volio putovati vlakom. I sada se spremao na godišnju konferenciju „Filozofskih susreta“ nagibnim vlakom. Jednostavno je uživao sjediti do prozora i gledati u suprotnom smjeru kako vlak odlazi i sve ostavlja za sobom. U tom „vremeplovu“ ignorirao je budućnost okrećući joj leđa, a slavio prošlost zureći u daljine vječitih rastanaka i tjeskoba. To ga je veselilo još otkako je bio dijete: promatrati daljinu i prkositi „prirodnom“ tijeku stvari. Na posljednjoj konferenciji izmijenio je nekoliko pljusaka s uvaženim Scientolozima. Zaštitari, znojni ždrijepci što se razmeću snagom, otpratili su ga do izlaza. A što se može.
Crna ljutnja, zamračila je prosuđivanje i poludio je ne mogavši više izdržati to vulgarno kmetsko kmečanje o Bogu Stvoritelju. Bog-najaktualnija referenca na polju umjetnosti i znanosti, a sada već i na polju filozofije. Vlak se polagano ljuljao dok je tražio mjesto u vagonu. Na početku vagona, sjedili su adolescenti vježbajući aerobik po zaslonu mobitela. Posprdno pomisli: „Adolescenti!? Autistična kompjuterska generacija.“ Nasuprot njima tri su kumice raspredale o svojim boljim danima: „kak su negda bole živele nek danas i kak su bile vesele i zdrave.“ Poželi sjesti k njima, ali ipak odluči ostaviti to štrikanje u perfektu i pluskvamperfektu. U dnu vagona zamijeti biljarske kugle kako visoko dižu pest i prijete cijelom svemiru: „Viertes Reich!“. Jadni ostaci preminule ideologije. Pomisli: „Tatini sineki.Obrijete glavu, nacrtate križ i obujete vojničke čizme svojih tateka s metalnim nipnama. I sad ste vi veliki boljitak nacije, nositelji četvrtog rajha.“. Smjestio se konačno u sredini vagona, nešto prije ulaštenih biljarskih kugli. Dahom je zamaglio prozorsko staklo. Nasuprot njemu, sjedila je sredovječna, nakinđurena gospođa sumnjiva morala i čovjek kojega je dugo poznavao s elektroničkog profila na stranici sveučilišta pod kategorijom nastavnika. Iznenađeno sa strahopoštovanjem je promatrao tog čovjeka. Mjerio ga je pogledom i vodio bitku sa samim sobom. On, nesvršeni student filozofije, vječiti student sa svojih 43 banki sjedi sada, tu pred najvećim od najvećih, sveučilišnim izvanrednim profesorom i urednikom elitnog filozofskog časopisa. Dobro je poznavao taj časopis.

I sam je već dugi niz godina (dobrih 10) objavljivao svoje filozofske eseje u nastavcima o egzistencijalističkim pitanjima pod lažnom titulom magistra filozofije. „Vrlo darovito i direktno, vrlo, vrlo dobro.“. Često je u recenzijskom postupku dobivao takav odgovor od glavnog urednika, uvaženog profesora. Taj isti urednik, sveučilišni profesor za kojim sada slini kao mahniti dječak za lizalicom, još prije koju godinu mu je želio dodijeliti počasni doktorat s čim su se sve sveučilišne glavešine složile, ali ipak od toga nije bilo ništa kada se saznalo da je on nesvršeni student filozofije, zastao tek na drugoj godini lažno se predstavljajući. Pomamno je gutao profesorovu pojavu. Profesor je na svu sreću drijemao pa mu je bilo svejedno. Gorio je od potrebe da mu se obrati. Ali nije imao hrabrosti. Sredovječna dama bijesnim je pogledom, punim užasa i osude puzala po njemu. Usne su joj zadrhtale kao u samrtnom hropcu. Ta propala kreatura iskrivljena od išijasa, vikala je kao operna pjevačica u nekom mjuziklu: „Pederu! Pederu! Pe-de-ru!“. Nije se ni snašao, a okružila ga je profana totalizacija tek izleglih pilića s polomljenim križem na kljunovima. Prvi udarac ga je prilijepio uz staklo. Tek propupao proljetni krajolik, obojao se u crveno. Zatim je osjetio gnječenje međunožja debelim džonom s metalnim nipnama. A od posljednjeg je udarca konačno diplomirao na katedri za filozofiju kao najbolji student u generaciji s dodijeljenom velikom pohvalom sveučilišta iliti magna cum laude. Mnogo pompe, mnogo pljeska i podizanja ruku: Ave, Ave!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.