Kolumne

srijeda, 12. travnja 2017.

Miroslav Pelikan | Preci


Moji me preci promatraju dok maštam o tvome mladom tijelu i čude mi se, mi nismo bili takvi pjesniče labirinta
Sada si spao na dugi, uski hodnik, želeći odbaciti veličanstvene labirinte prošlosti, mi te opominjemo, pazi se, hodnik je tek djelić svemogućega, zagonetka, klimaju glavama a ja im odmahujem osmijehom i ne razumijem kako me mogu vidjeti, umalo sam dosegnuo željenu obalu, istina, u drugom dobu, no obala se jasno nazire

I dalje šute, stisnutih očiju, muk, neugodno mi je i mislim, što oni znaju o prošlosti dok se hodnik širi i osjećam vjetar što mrsi svezanu kosu

Preci sjede oko male vatre i šute, ostavili su me iznova  kao i uvijek, znam, svaki od njih rješavao je svoj problem sasvim sam pa ću i ja, kročiti ću i ja kroz, dugi, uski hodnik

I tada?

Zastati ću, misleći na njih

Nema komentara :

Objavi komentar