Da je barem dan računalo, koje se resetira
zalaskom sunca
da prvom naznakom noći
prošlost izgubi svoj život
sva naša iskustva da iznova budu zelena
kao stabljika po prvi put okupana proljećem
Kakvi bi to dani bili?!
Koliko znatiželje bi se rađalo u očima
i koliko bi se mržnje otuđilo upoznavanjem okoline
kakva čuda bi se otkrila promatranje i slušanjem
U praskozorje budio bih se pitanjem:
što me danas čeka?
Što je taj plavi rukav, ta rijeka?
U sunce bi uporno buljio dok na tren ne bi oslijepio
Ne bi razumio zašto me ta daleka kugla peče
Pola dana nagovarao bi cvijet da progovori
polagano izvlačeći vrijednu pouku: cvjetovi su šutljivi
Uplašio bi se nevidljive ruke što uz huk
sve dodiruje
S namjerom da prijeđem dobar komad puta
zapeo bih odmah, nagovarajući uglađeni hrast
da sa mnom luta
uhvatila bi me nespremnog brzonoga noć
gurajući drhtaj na kožu kao poljubac mraza u zrak
jer kad bi tisuće sitnih pogleda
iz sićušnih očiju, i jednog velikog
na mene iznenada popadalo
osjećao bih se neprijatno
Dok bi tako u zvijezdama pamćenje gubio
sve bi više cijenio
Pročitao bih sve ono što riječ ne može osvijetliti
Ne bih bio ovako izgubljen u šumi silne buke
koja mi baš sve nameće
Osluškujem srce, cilj svoje potrebe
u strahu da živim gdje nitko sebe ne čuje
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.