Kolumne

srijeda, 19. travnja 2017.

Miroslav Pelikan | Oči


Svaki puta kada se suočim sa njezinim  očima, svijetlim poput raslinja, pomislim na crnilo Omfalinih zjenica i zgrozim se nad vlastitom nevjerom, mogu li gledati nekažnjen, neopomenut?

Njezine oči luče sjaj, bljesak radosti u samo jednom, iznimno kratkom čudesnom vremenskom odjeljku, prepune su vatre a ja se branim sjećanjima na davni, već posve zamrli osjećaj

Prođem pored nje, ne znajući zašto se branim, pokušavajući se osloboditi dok njezin nježni pogled nadire i slabi me, mogu li izabrati i biti barem zakratko skriven u sjeni tvoga tijela  vladarice mitska labirinta?

Možda me starost riješi ove muke i oslobodi me, raskine sve lance i otpusti iz ruku svojih moje umrtvljeno tijelo

Dopusti, neka se moje trošno tijelo skrši ispod njezinih nogu ne dotičući ni ruba ljubičastog

Nema komentara :

Objavi komentar