Kolumne

ponedjeljak, 17. travnja 2017.

Dijana Sindik | Poljednja ljubavna pjesma


Fotografija: Lukša Carić




















Molim te, nemoj se ljutit na vjetar,
puhaće danas jače.
Puhaće glasno s vrha planina,
da zagluši plač i svirače.

I more burno valjaće brode,
pjevaće valova glas;
pusti ga danas nek' pjeva do zore,
k'o što ja pjevah za nas.

Ne tuci ljuto kišu što pada;
nebeske to su suze...
Plakaće taman koliko i ja,
za ljubav što život mi uze.

Tek jedan dan tó trajati sve će,
dok Mjesec ne uzme nebo.
Tek jedan dan tì mirovati ćeš,
k'o laž što si jednom izreko.

A kad mi kosti spreme u zemlju,
i zazvone posljednja zvona,
ljubav što nosih u duši svojoj
uzeće tad vasiona.

Pa kad te život učini samim
k'o što je riječ tvoja mene,
pusti bar jednu suzu k'o čovjek
i staću tad opet pred tebe.

Jer ljubav vječnu što uzeh na sebe,
bez da joj upoznah lice,
ne nosiše kosti, kamen ni vrijeme,
već umrlo sad, moje biće.

Nema komentara :

Objavi komentar