 |
| Fotografija: Lukša Carić |
Molim te, nemoj se ljutit na vjetar,
puhaće danas jače.
Puhaće glasno s vrha planina,
da zagluši plač i svirače.
I more burno valjaće brode,
pjevaće valova glas;
pusti ga danas nek' pjeva do zore,
k'o što ja pjevah za nas.
Ne tuci ljuto kišu što pada;
nebeske to su suze...
Plakaće taman koliko i ja,
za ljubav što život mi uze.
Tek jedan dan tó trajati sve će,
dok Mjesec ne uzme nebo.
Tek jedan dan tì mirovati ćeš,
k'o laž što si jednom izreko.
A kad mi kosti spreme u zemlju,
i zazvone posljednja zvona,
ljubav što nosih u duši svojoj
uzeće tad vasiona.
Pa kad te život učini samim
k'o što je riječ tvoja mene,
pusti bar jednu suzu k'o čovjek
i staću tad opet pred tebe.
Jer ljubav vječnu što uzeh na sebe,
bez da joj upoznah lice,
ne nosiše kosti, kamen ni vrijeme,
već umrlo sad, moje biće.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.