Aleksandra Martinović | Sve ovo što slijedi nakon što je roman završen predstavlja nepoštenu borbu u svijetu koji ste do tada smatrali miroljubivim, idiličnim i sigurnim

Razgovarala Jelena Hrvoj

Aleksandra Martinović rođena je 1989. godine u Zagrebu. Piše više od petnaest godina, ali zbog nedostatka hrabrosti prvu knjigu „Zatočeništvo“ izdaje tek u siječnju 2017. godine.

Završila je ekonomsku školu, promijenila nekoliko studija i na kraju odustala od velikih akademskih planova, posvećujući se onome što stvarno voli – pisanju.

Živi u Velikoj Gorici sa svojom obitelji.

Njezin prvijenac „Zatočeništvo“ je roman u kojem se opisuje trnovit put Elene Estrin koja se upušta u borbu s nemilosrdnom sudbinom i još nemilosrdnijom Sektom kojoj je pripala i prije rođenja. Dok njezina borba nailazi na neočekivanu podršku, sve se oko nje urušava i uskoro shvati da će za pobjedu morati žrtvovati mnogo više nego što je očekivala.

Elena je od početka romana u stanju potpunog šoka zbog čega često reagira onako kako se od nje ne očekuje, ali njezina snaga je upravo u tome što bez obzira na pakao koji ju okružuje uspijeva zadržati hladnu glavu i ostvariti ono što se isprva čini kao nemoguća misija.

Tvoj prvijenac pod nazivom „Zatočeništvo“ naišao je na pozitivne kritike čitatelja. No istovremeno je nazvan pomalo grotesknim i brutalnim. Smatraš li da je tvoj roman uistinu brutalan ili jednostavno odviše realan?

Smatram da je brutalan, ali ni blizu onome kakva je realnost svijeta koji se spominje u romanu. Možda sam neke stvari opisala detaljno, ali to je sve bilo u svrhu puštanja čitatelja u svijet u koji, nadam se, nikada neće zakoračiti u stvarnosti. Mogla bih reći da je brutalan samo ako realnost gledamo kroz ružičaste naočale.

Zašto i kako si se odlučila na jedan oblik samo-izdavaštva? Tvoja knjiga može se pronaći na web stranicama Amazona i CreateSpacea. Jesi li uopće pokušavala stupiti u kontakt s domaćim izdavačima?

Moram priznati da sam dosta brzo odustala od domaćih izdavača i to prvenstveno iz razloga što su me odbili i prije nego što sam im poslala rukopis. Naravno, bili su i jedni koji su mi rekli da nikada s takvim idejama neću postati pisac.

Nakon toga su se, naravno, pojavili inat i bijes koji su u kombinaciji s mojom tvrdoglavošću odlučili kako sve mogu sama. Ono što mi nitko nije rekao je da je to stvarno ogromna količina posla, a samo pisanje je najlakši dio. Sve ovo što slijedi nakon što je roman završen predstavlja nepoštenu borbu u svijetu koji ste do tada smatrali miroljubivim, idiličnim i sigurnim.

U moru novonastalih pisaca, tvoj se roman ističe originalnošću. Jesi li zadovoljna reakcijama čitatelja? Koji su tvoji daljnji planovi?

Dio onih koji su pročitali roman smatraju ga pretjerano nasilnim i nepotrebno brutalnim, a dio smatra da je upravo to ono što ga čini drugačijim. Zadovoljna sam reakcijama, kakve  god one bile, jer do sada nisam nikada imala dovoljno povratnih informacija. Jedini koji je čitao moje rukopise bio je moj muž koji inače ne voli knjige. U zadnje je vrijeme i on postao stroži prema onome što čita pa se više ne mogu izvlačiti.

Što se tiče daljnjih planova, imam i previše knjiga u ladicama koje popravljam, uništavam i pokušavam dovesti u red.

Napiši nam ukratko kako izgleda tvoj proces stvaranja? Koliko ti je potrebno da napišeš roman? Pišeš li isključivo iz mašte ili se pak držiš nekih stvarnih događaja?

Moj je proces stvaranja kaotičan. Često na internetu provjeravam koliko osoba može preživjeti bez sna i koliko šalica kave predstavlja opasnost od srčanog udara. Ti se podaci mijenjaju svaki tjedan pa moram biti u toku. Rijetko spavam, a kad se to ipak dogodi, sanjam ono o čemu pišem. Svađam se s likovima, mijenjam radnju ovisno o tome tko pobijedi u svađi i često se ne znam organizirati. Na kraju i samu sebe iznenadim kad shvatim da sam sve uspjela završiti. Otkad znam za sebe pišem u bilježnice pa i njih vučem za sobom gdje god idem.

Što se tiče vremena potrebnog za završetak romana, tu ne postoji pravilo. „Zatočeništvo“ sam uz velike pauze pisala tri godine, a najnoviji roman koji trenutno uređujem za izdavanje, napisala sam u tri tjedna.

Kombiniram pisanje iz mašte i stvarne događaje koje toliko masakriram da i oni djeluju izmišljeno.

Jesi li razmišljala o prijevodu romana na neki strani jezik i plasiranju istih na strano tržište?

Naravno, kao i svi domaći autori koji su svjesni situacije u izdavaštvu i neprestanog pada broja onih koji čitaju. Strano je tržište ogromno i konkurentnije, ali i puno mogućnosti kojih u našoj državi nažalost nema. Tužna je strana svega što i kod nas strani autori puno bolje prolaze od domaćih. Ipak, u posljednje vrijeme vidim promjenu i nadam se da će se nastaviti promoviranje domaćih autora koji stvarno imaju puno toga za ponuditi.

Zanima me tvoje mišljenje o tome imaju li svi novo-pridošli autori, koje možemo vidjeti na društvenim mrežama, šanse za uspjeh ili će neki s vremenom izblijedjeti?

Pisanje gledam kao preživljavanje najupornijih i naravno da će s vremenom neki od njih odustati, ali oni koji ostanu imaju šanse, sve dok posjeduju talent, spremnost na svakodnevno preispitivanje vlastitih granica, „debelu kožu“ i ljubav prema pisanju koja graniči s opsesijom. Većina autora ostane samo na jednoj knjizi i s vremenom se izgubi u moru novih imena i naslova.

Jesi li razmišljala o pisanju nekog „nježnijeg“ žanra?

   

Žanrovi su nešto s čime se ne opterećujem. Još uvijek pokušavam pronaći onaj kroz koji se mogu najbolje izraziti, a dok se to ne dogodi pokušavam svašta. Za sada se najbolje osjećam pišući fantasy. Ono u čemu se ipak ne vidim su ljubavni i povijesni romani koje nikada nisam ni čitala s nekim pretjeranim žarom, tako da od mene u skoroj budućnosti ne očekujte ništa „nježno“.