Tino Prusac | Sanjarenjem sve mogu ostvariti

KRONOLOGIJA OTISAKA·26. OŽUJKA 2017

Vratit ću godine unazad. Upoznajem sklad i ljepotu grada Raba laganom šetnjom njegovim stoljetnim ulicama. Prolazim uz brojne gotičke i renesansne palače, uz crkve, zvonike, rimske zidine. Vođen čudnim osjećajem, koji je poticao iz dubine bića, samo sam hodao i disao, ni u sadašnjosti ni u prošlosti. Meni je Rab bio i ostao bajkovit. Na Rabu je zaista moguće udahnuti punim plućima! Prođe kroz mene osjećaj zahvalnosti i sreće. Tišina, mirisi, sloboda. To je istina. I onda se preda mnom otvara slika parka, slika koja se neprestano nadograđuje hodom kroz šumu, stazom prokrčenom korakom nesanice onih što i danju jedva progovore, a prije svitanja izlaze iz svojih kuća i sunce dočekuju u more zagledani. Zazivale su me i same riječi s obale, postajale su glasnije od šuma valova koji su pjevali udarajući ritam o stijene. I moj osmijeh na licu, zahvatio je vjetrić s okusom soli koji lagano grize moje usnice u predivno jutro.

Dok sunce ljekovito grije, zagledanost u prostor ne prestaje. Mogao se čuti zvuk cvrčaka u savršenoj harmoniji. Samo je vjetar micao pokoju granu, povijajući je na vjetru. Iza te nebeskoplave kupole na kojoj se, ucrtani, nalaze oblaci, može se čuti šum borova koji su stvarni, i koji zaista kao da šapuću na vjetru. Šume, onda kada ih cijelim svojim bićem osjećam kao nešto stvarno, kao nešto što će vječno trajati. I kako sam samo lako i koliko sveobuhvatno, upijao hod po čudesnom parku, sav u nekom nestvarnom ozračju, prožet slikama od snova. Cijeli je svijet bio u vakuumu. Nečujan i nevidljiv, a blizak, tih i spokojan. Šum zapjenjenih valova koji su se pretvarali u ogrlicu od morske pjene, okupanu suncem. Sva u kaleidoskopu bijelog, zelenog i plavog, ostavljala je tragove na kamenu kraj mora. Prekrasne uspomene koračanja kroz preobrazbu ekstaze, zanesenja, uzdaha. Sve se pretapa u svježinu. Kada su borovi ponovo zašumjeli na podnevnom vjetru, te kada se more u daljini naboralo i pogustilo svoju tamnoplavu boju, vjetar ju je preuzimao i odnosio ka nebu i ka nečujnom i nevidljivom vakuumu oko mene.

Otiskujem se u snove, ali ne zadugo. Vraćam se prebrzo, kao da ću nešto propustiti. Sanjarenjem sve mogu ostvariti. Odjednom nestane slika ispred mene i fokus potpuno ode na informacije koje primam. Ostaje iluzija povratka na početak, a svaki je početak novi beskrajni niz privremenih boravaka u istim iluzijama, upisanim u nekim svemirskim knjigama, jedino izvjesnim u svojoj neizvjesnosti. Ne snalazim se. Prestajem biti svoj. Oduzima mi snagu stvaranja i življenja. Vlada mojim vremenom. Vraćam se u običnost. Svaki dan sebe prizemljujem. Sve je isto. Prepoznatljivo. Nepromjenjivo. I onda sklapam oči i vraćam se u svoje najdraže ljeto.