Kolumne

utorak, 7. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Pokvareni fićo u leru


„Izolacija čovjeka je apsolutna perspektiva“.Pomisli slušajući na radiju Jazz kojeg ionako nije volio. Slušao je tu tiraniju glazbe misleći da će tako promijeniti perspektivu. No poboljšanja nije bilo. Upali cigaretu i uspravi se u sjedeći položaj na vreći za spavanje. Pored njega  duboko diše djevojka. Pokrije ju i  zagleda se duboko u prazninu sobe. Pitao se tko je ona? Uopće je ne poznaje. U odbijenom dimu cigarete, zamisli se nad sobom nad svojom majmunskom inteligencijom. „Povijest pišu pobjednici.“ Pomisli nekako sjetan i fokusiran na dim cigarete.  „Povijest je femina melasa koja prianja uz muško s kundakom i jataganom.

No tko sam ja? Imam li uopće povijest?“. Djevojka do njega  u dubokom snu  promijeni položaj tijela.

Uplašeno okrene glavu prema njoj.  Pomisli. „Spavao sam noćas s njom. Poznajem njezin miris, okus njenih usana: ponosnih i manje ponosnih. Poznajem  svaki njen pokret i uzdah i pozu i otkucaj srca tog čistog bijelog tijela, slanoću suza i jetki miris znoja. A nemam pojma ni tko je ni što je. “ Zamijeti njenu torbicu.  Uzme je k sebi i istrese sadržaj do nogu. Rukom razmeće sadržaj torbice.  Prvo zapazi trudničku knjižicu. „Nemoguće. Trudna je?!“ Pomisli prije nego je okrenuo prvu stranicu knjižice. Uz liječnički štambilj, pročita stanje posljednje trudnoće: 22.srpnja ||Spontani pobačaj|| prvi puta, 17.rujna  ||Spontani pobačaj|| drugi puta.  Prvi pobačaj u samo dva mjeseca trudnoće, drugi pobačaj nakon tri tjedna. Nije mogao vjerovati da je maternica ove djevojke groblje.  Žestoko je ubadao cijelu proteklu noć svoj grobni spomenik u neplodan grob te djevojke.  Odbije dim i nagne se na stol. U pozadini djevojka promijeni položaj i uzdahne kao da će joj taj udah biti posljednji. „Povijest pišu pobjednici!“ Mrmorio  je tanahnim glasićem  samome sebi u bradu. „Povijest pišu muškarci. A tko sam ja?“ Osjećao se kao ispljunuti hračak nasred ulice. „Ja sam student već desetu godinu za redom.  Uspješno sam položio sve kolegije. Još mi je ostala obrana diplomskog rada.  No u fakultetskoj knjižnici dugujem točno sto trideset i tri kune kao dug za prekoračenje roka posudbe knjige koju sam izgubio. Dok ne otplatim dug, knjižnica mi neće izdati potvrdu o podmirenju troškova  s kojom mogu pristupiti obrani diplomskog rada.“ Bio je jedna od izgubljenih duša pod vječnim tamnim oblakom koja ne nalazi mjesto u svijetu.  „Knjiga koju sam posudio i zaboravio vratiti zvala se  Samopomoć u trenutku krize.“

Odbije dim cigarete i  spazi u razbacanim  stvarima pored torbice svjetlo plave korice davno izgubljene knjige.  Baci cigaretu. Spusti se na koljena do te knjige i otvori korice.  Na jednoj od korica, zabilježen je datum posudbe i znak falusa kojeg je nacrtao kao kakav balavi adolescent u trenucima apsolutne dosade kada je u naslovu Samopomoć u trenutku krize, tražio promjenu perspektive. Shvati da je knjigu posudio djevojci do sebe, djevojci koju uopće ne poznaje, ali spava s njom.Opet pali cigaretu, sjeda do djevojke i pokrije je  zelenim puloverom.  Odbije dim, namršti se i  kažiprstom  protrlja  zub.  Iskesi se i promrmlja. „Prokleti zub. Odavna sam ga trebao izvaditi. “ Ponovno gledajući u prazno prepusti se mislima. „Osim što patim od depresije, patim i od parodontoze. Prokleta šestica. Oko nje meso se već gotovo povuklo i otkrilo korijen.“ Kažiprstom opet trlja zub.  „Između desni i korijena, nataložilo se kamenac. No dopunsko zdravstveno osiguranje pokriva dvogodišnje kompletno čišćenje zubnog plaka i kamenca! Sve ostalo treba platiti.“  Prokleto osiguranje i novci! Sve je to otišlo u...“

Sjeti se da je negdje u kupaonici davno skrio duboku ljubav pod vječnim tamnim oblakom: ukradeni dop nekog narkomana s ulice u transu. Uđe u kupaonicu, prevrće po stvarima i traži dop.  Ruši četkicu za zube, otvara ormarić i ruši bočice šampona, isprevrće tampone i najednom ugleda u zrcalu refleksiju djevojke. Stajala je iza njega u zelenom puloveru.  Bila je u suzama.  Jedino što je  uspjela  izustiti kroz suze, bile su riječi gorkog kajanja: „Molim te napusti moj stan.“ I pokaže rukom prema vratima.  Tek sad mu je postalo jasno da to uopće nije njegov stan. Šutke je prošao pored uplakane djevojke koja je stajala nepomično s ispruženom rukom. Na vratima stana zastane, zapali cigaretu  i dobaci djevojci razočarano: „I ovaj će hračak istrunuti u tvojoj utrobi.“ I ode poput štakora koji je nakanio grickanjem  pokazati svoju snagu i slabost drugih.

Nema komentara :

Objavi komentar