Kolumne

srijeda, 29. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Michel Houellebecq

Čovjekov minimalizam i borba kroz sabrane pjesme zbirke
„Smisao borbe“


Vrlo jasan i nedvosmislen naslov zbirke (Smisao borbe) daje do znanja: konačno je vrijeme da čovjeka i njegovu patnju bivanja opjevamo u suštini onakvom kakva ona dosta i jest. Ovo nije poezija jednog Nerude i ljubavnih soneta, sladunjavosti i hinjenja prema idealiziranju svijeta i stvarnosti. Ovo je oličenje čovjekove patnje i minimalizma njegova postojanja, ozbiljnog problema zbog kojeg je toliko bijesan. Kao sindrom manje vrijednosti, minimalizam čovjeka nasuprot gorostasu svijeta, monumentalnosti prirode koja čovjeka pokušava zatajiti, poticaj je čovjeka da se bori, da izgara u mržnji kao glavnom impulsu osobnog izražaja i dokazivanja.

„...Ipak sam ljudsko biće:
Sniženje na vrećama za smeće...“
(Podjela-potrošnja)

Čovjek je depresivan zbog svojeg minimalizma, stvarajući pritom negativno mišljenje o sebi. Trudi  se biti glasan, ali maćeha zemlja kao i sile svemira kojima je toliko opčinjen, ne obraćaju pažnju na malenog goluždravog svračića ili ga jednostavno kažnjavaju.

„...Uvijam se i grbim,
Očekujem pljusku sudbine...“

Svakodnevna potreba za isticanjem, proizašla je iz nepreboljene neznatnosti u zjenama svemira. Sve se oko čovjeka nekako vrti i događa; na mnogo toga ne može djelovati, utjecati, promijeniti; mora se samo pokloniti „sudbini“ koja ga vijugavim stazama baca od nemila do nedraga. Svijet je globalna prijetnja, maćeha zemlja je inkvizitor koji osuđuje na  bol i škrgut zubi. Čovjek može upravljati samo svjetovima svojeg srca.

„...Donosim hranu za konačnu mržnju,
Škrgućem zubima
I osjećam bol...“
(U službi krvi)

  Negativan impuls kao pokretačka snaga čovjeka, proizašao je iz zgnječenosti i poniženosti čovjeka. Taj osjećaj odbačenosti i ugroženosti u depresivnom svijetu bodljika i tjeskobe, čovjeka tjera na vječitu borbu i dokazivanje vlastite veličine gradu i svijetu. Koliki su se samo ratovi odigrali u povijesti, jer je čovjek svoju osobnu borbu prenio na granice globalne borbe? Koliko  je samo ljudi poginulo zbog depresivnih ispada  onih koji se nisu mogli prilagoditi torturi bodljikava svijeta?

„Kao vuk na ledini
Razmjerno se loše prilagođavam...“

Pomireni su našli svoj „mir“ u gnječenju i ponižavanju, u poistovjećivanju s kamenom.  Ostali su uzeli u ruke sudbinu i nastojali je istrgnuti iz klepetavog gebisa svemira. Područje borbe u čovjeku, širi se i raste.  Patološka potreba za predominacijom, izazvana je postnatalnom traumom minimalizma.

„...Nikad nisam mogao podnijeti odveć dugo sjedinjavanje s prirodom...“

A zašto? Zato jer je ta ista priroda čovjeka  ponižavala i negirala njegovu značajnu pojavu, tjerajući ga da samome sebi priznaje malenkost naspram monumentalnosti svemira. Njegov glasan i gotovo ugušen jecaj, bio je zov za izjednačavanjem, potreba za ravnopravnim udjelom vječnosti.

„...Suviše je velika pomutnja i gomile životinja koje puze,
Volim tvrđave koje se grade u plavetnilu
Želim vječnost ili barem pretpostavke vječnosti...“

Čovjek je ustao od zvijeri i životinja. Poistovjetio se s  gromovnicima i rekao prirodi i svemiru:

„Ja sam poput tebe: moćan i nesuzdržljiv.“

No ta licemjerna maćeha i nemilosrdna utvara svemira, ponizila ga je i strovalila u pećinu gdje je snivao svoj veliki san o samodopadnom pokoravanju prirode. I kada je čovjek uvjeren da jaše na šiji  zlog despota, ukročujući je tehnologijom: gotovo neznatnim štakama i protezama,  ona mu ponovno zadaje smrtonosni udarac i  krvarenje u depresiji. U Houellebecqovoj poeziji, čovjek teži vječnosti i ravnopravnosti sa svemirom koju postiže kroz vječitu borbu što nadrasta neke primitivne i elementarne oblike borbe: borbu za stjecanje materijalnih probitaka. Čovjek je prevaren. On se jednostavno mora boriti i  trsiti da postane ravnopravan svemiru.  U njemu ključa borba i plameni jezici sukljaju sve do drugih područja borbe izvan njega samoga.

„Usred noći, s jezikom među zubima,
Osjećam kako mi u organizmu rastu bakterije...“

Čovjek je izdvojen  iz glavnine svijeta i traži ravnopravnost, vječnost i satisfakciju. On ima slobodnu volju i nije u potpunosti podređen silama i prisilama svemirske prašine praznine. Priroda i svemir, nositelji su univerzalnih vrijednosti kojima se čovjek treba pokoravati?!? Ali čovjek nije kalup za prisuđivanje, on je nešto više od običnog oblutka koji se kotrlja  po stijeni prijezira. Sablast  koja tisućama godina hoda uz čovjeka i povremen ga nadrasta, mračna je sestra neistraženih prostranstava čovjekove borbe i potrage za priznavanjem, izjednačavanjem s monumentalnim.

„To je neka vrst izgubljene tajne.
Ipak sunce sja i biskupi gube zube...“

Sva područja ljudske borbe, težnja su za održavanjem kozmološke ravnoteže. To je smisao borbe: provokacija i  priznavanje veličine čovjeka u bodljikavoj stvarnosti.

„...Pjesnik je gotovo poput nas,
Onaj tko maše repom u društvu pasa...“
(Klub za ljetno druženje)

Nema komentara :

Objavi komentar