Kolumne

srijeda, 29. ožujka 2017.

Marina Vujčić | Zbilja je ugodno u životu nekog autora zauvijek ostati osoba koja mu je objavila prvu knjigu


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Biblioteka Verbarij unijela je živost na domaću književnu scenu tempom objavljivanja i brigom za domaće autore, koji u Verbariju nalaze svoje mjesto za razvoj razvoj zahvaljujući agilnoj urednici Marini Vujčić. U nešto više od dvije godine, biblioteka je nanizala 25 naslova afirmiranih književnika i debitanata.  S Marinom Vujčić razgovaramo o njezinim uredničkim iskustvima, autorima s kojima surađuje, autorskom radu, o nedavnom nastupu na Pričiginu i, naravno, o „Otpusnom pismu“.  

Najnovija knjiga u biblioteci Verbarij je „Putovanje desnom hemisferom“ Zorana Žmirića, koji ističe vrlo ugodnu suradnju s Vama kao urednicom. U čemu je vaša urednička tajna? Kako postižete da suradnici budu zadovoljni? Podrazumijeva li se recipročno uredničko zadovoljstvo?

Ne mislim da tu ima neke posebne „tajne“. Jednostavno nastojim odgovorno i temeljito odraditi svoj urednički posao. Stalo mi je da svaka od knjiga koje kao urednica potpisujem krene među ljude u najboljem mogućem izdanju pa činim sve što mogu da to doista i bude tako. Autori valjda osjete tu posvećenost. Budući da sam i sama autorica, znam kakvom se tretmanu autor nada od urednika pa se tako i postavljam. Briga za buduću knjigu mora biti zajednička stvar. Zadovoljstvo je onda obostrano. Evo, nakon dvadeset i pete knjige u Verbariju doista mogu reći da nemam ni jedno jedino loše iskustvo na relaciji autor-urednik. Ne samo da su to bile ugodne suradnje, nego su neke prerasle i u prava privatna prijateljstva.

U nešto više od dvije godine, biblioteka Verbarij postala je prepoznatljiva po afirmiranim književničkim imenima, kojima omogućuje kontinuitet objavljivanja. Kako ste zamislili razvoj biblioteke Verbarij prilikom njezina pokretanja? Jeste li očekivali ovakav brz razvoj i kvalitetu koju ste postigli?

Zbilja nisam očekivala da će Verbarij tako narasti. Nije bilo nikakvih ozbiljnih ambicija – biblioteka je zamišljena kao prostor u kojem bi domaći autori uz prozu mogli objaviti i druge književne vrste: drame, eseje, kolumnističke tekstove. Tako je i počelo – esejima Teofila Pančića – a onda su autori neočekivano počeli pristizati s novim rukopisima i nije prošlo dugo dok se tempo objavljivanja stabilizirao na jedan naslov mjesečno. Kad vidim na polici tih dvadeset pet naslova, zapitam se kako se sve to u manje od tri godine dogodilo i, priznajem, obuzme me ponos ne samo zbog afirmiranih autora čije sam knjige uredila, nego i zbog debitantskih naslova koji kvalitetom stoje uz bok velikim autorskim imenima.

Tena Štivičić, Ivica Ivanišević, Ante Tomić… ugledni su književnici koji nižu naslove u biblioteci Verbarij. Kako uspijevate na okupu držati tako šaroliku ekipu? Je li vama kao urednici lakše surađivati sa spisateljima ili sa spisateljcama?

Nisam samo ja ta koja ih drži na okupu. Hena com je kuća kojoj se autori rado vraćaju zbog cijelog suradničkog tima i načina na koji se autor tamo doživljava i tretira. To sam i sama u Heni doživjela kao autorica, prije nego mi je ponuđen urednički posao, pa u potpunosti razumijem zašto autori vole Hena com.

Nema razlike u suradnji sa ženama i muškarcima piscima. Ne znam jesam li jednostavno imala sreće da sam imala sve redom autore s kojima je krasno surađivati, ili ih ja razoružam pristupom poslu. Zbilja se njihovim knjigama ne veselim ništa manje nego oni sami. Posebno mi je veselje urediti nekome prvu knjigu jer su ta iskustva puno emotivnija nego s autorima koji su navikli na objavljivanje. Zbilja je ugodno u životu nekog autora zauvijek ostati osoba koja mu je objavila prvu knjigu.  

Koliko vaš spisateljski rad trpi zbog uređivanja? Doživljavate li uređivanje kao žrtvu ili kao ulaganje koje se isplati jer nastaje izvanredna biblioteka koja bez takvog uredničkog angažmana ne bi bila moguća? Koje nove naslove domaćih autora možemo očekivati u biblioteci Verbarij sljedećih mjeseci?

Spisateljski rad trpi zbog bilo kojeg posla. Nije da mi ne prođe kroz glavu što smo sve, svi mi koji pišemo, mogli napisati da nismo morali raditi neki posao od kojeg živimo. Ali urednički posao kompatibilan je s pisanjem pa nemam toliki osjećaj da se selim iz svijeta u svijet, kao ranije, dok sam radila u školi. Sad sam ipak stalno na književnom terenu i ne doživljavam taj posao kao žrtvu jer ga volim. Mislim da mi je i pomogao u pisanju jer sam naučila uredničkim okom objektivnije gledati i vlastiti tekst. Vidim kako danas s lakoćom brišem vlastite rečenice i odlomke koje urednički procijenim kao višak – što prije nije bilo tako. No primijetila sam da mi urednički posao donekle kvari čitanje. Čini mi se da više ne mogu pročitati knjigu kao „obična“ čitateljica. Puno sam zahtjevnija i stroža u čitanju nego ranije.

U Verbariju uskoro izlazi roman Andyja Jelčića, našeg vrsnog prevoditelja, a nakon njega novi roman Irene Matijašević.

Pozvani ste na ovogodišnji Pričigin. Je li to bio Vaš prvi nastup na Pričiginu? Jeste li na Pričigin došli kao urednica ili kao književnica?


Da, to je bio moj prvi nastup na Pričiginu. Razveselio me poziv jer Pričigin pratim od samih početaka i doživljavam ga kao splitsko kulturno čudo. Kad po sedam, osam stotina ljudi dođe slušati pisce kako pričaju priče, ne možete ostati ravnodušni. To je neka vrsta rock-koncerta za pisce. Prekrasna publika i divna atmosfera. Jednostavno ih ne smijete iznevjeriti.

Na Pričigin sam došla kao spisateljica. U podacima o posudbama u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu pokazalo se da sam među pet najposuđivanijih autora, tako da Splićanima kao autorica nisam nepoznata. Iznenadilo me kad su mi neki ljudi iz publike nakon nastupa donijeli knjige na potpis. Lijepo je znati da sam čitana u rodnoj Dalmaciji.

Možemo li se nadati i vašoj novoj knjizi samostalnoj ili u koautorstvu, kao što je bilo Otpusno pismo?  Hoće li Otpusno pismo, roman koji ste pisali četveroručno s Ivicom Ivaniševićem, možda dobiti nastavak? 

Završila sam novi roman, ali trenutno je na „odležavanju“. Vjerujem da će ujesen biti spreman za objavu. „Otpusno pismo“ neće imati nastavak, ali vjerujem da ćemo Ivica Ivanišević i ja u budućnosti opet nešto zajedno napisati. Ne da nam vrag mira – oboje smo ovisnici o pisanju pa ćemo neku pauzu između samostalnih romana sigurno opet zajednički prebroditi nekim novim četveroručnim eksperimentom.

Nema komentara :

Objavi komentar