danas bih govorio o tebi ruino
govorio bih kako si se u meni osula
i kako puše kroz tebe
kako vrata nemaš
ni prozore sve sama gola duplja
nazočnost davnine
tvoj biljeg
moj paraf
štap si mi slomila
i što mogu nego odustati
ruino kameno zdanje
zašto si me prepustila zmijama
ja ne znam razlikovati otrovnice a zlato leži pod njima
kako ih poljubiti u oko a ne probuditi osvetnice
govorio bih o tebi
ali nemušt je pala na moje usne
riječi su se skutrile kao siročad
u kutovima tvojih očiju koti se zaborav
u zglobnim čašicama škripi pijesak klepsidre
na te ruino juriša gomila podivljalih pjesnika
da bi te pretvorili
u jeftinu metaforu
nade polažem u pirgavo jaje
koprivu i suhu paprat
disanje postaje riskantno
na cijeni je umiranje
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.