Kolumne

četvrtak, 16. ožujka 2017.

Robert Janeš | Tuneliranje


Brzina.

Gledam kroz staklo umrljano otiscima prstiju. Brzinom od 120 km/h prolaze: dva polja, sedam brda (šumovita i ne-šumovita), jedna rijeka i tri i pol šume u nizini. Sve to odjednom stane pri ulasku u tunel.

(Ne vidim pisati. Čekam svjetlo.)


Nebo.

Nakon izlaska iz tunela nestadoše polja, rijeka i tri i pol šume u nizini. Ostadoše brda, šumovita i ne... I nebo. Nebo je i prije i poslije tunela isto. Samo nebo. Samonebo. Samonebeski se oblaci izmijeniše. Oni prije tunela su nestali, ali ih zamijeniše novi.

Staklo.

Staklo također ostaje nepromijenjeno, umrljano je otiscima prstiju i prije tunela i poslije tunela.

I za vrijeme tunela.

Tunel.

Tuneli su zanimljivi. Kad isključim racio, naizgled kao da prelazim iz prividno poznatog svijeta u neki drugi prividno nepoznati svijet. Astrofizičari su, siguran sam, zahvaljujući tunelima izmislili crvotočine koje spajaju različite svemire. Tuneli su vrlo zanimljivi mojem osjetilu vida.
I metafizičarima, također. Na kraju tunela oni uvijek »vide« svjetlo.
(Ja ga vidim i na početku, ako se okrenem i pogledam unatrag.)

Zaplet.

Nameće se pitanje: zašto uopće ulaziti u tunel da bi se vidjelo svjetlo? Dobro, znam, ne ulazi se u tunel samo zbog toga. Ulazi se i zbog toga da se iz jednog svijeta pređe u drugi. Opet, nameće se i pretpostavka: možda ne trebam ulaziti u tunel, možda sam stalno u tunelu.

Kulminacija.

Eto, meni život izgleda kao tunel. Dugačak tunel koji prolazi ispod planina, rijeka, mora, svježeg zraka, kroz planete, kroz maglice, kroz vrijeme… Sve je to tu negdje, znam to, siguran sam u to, ali nekako ne vidim to jasno. Na početku je bilo svjetlo. I na kraju je svjetlo. (Kažu metafizičari)
Između su razni odvojci, odmorišta, liftovi, elevatori, stepenice…

Kretanje u tunelu trebalo bi se kontinuirano odvijati od svjetla na početku do svjetla na kraju. Zaustavljanje je opasno pa stoga nepreporučljivo. Osim na odmorištima. No, s njih se je kasnije otežano vratiti u kontinuitet tuneliranja.

Postoje i pomoćni izlazi za slučaj nezgode i nemogućnosti daljeg napredovanja k svjetlu na kraju tunela. Zaključujem da ne znam postoji li uistinu razlika između svjetla na kraju tunela i onog do kojeg se dolazi pomoćnim izlazima. I dolazi li se do svjetla ili se samo ulazi u novi tunel. Također zaključujem da uistinu ne znam postoji li razlika između svjetla na kraju i onog na početku. Svjetlo s početka mi je poznato, doduše ne baš previše dobro jer je pomalo izblijedilo sjećanje na njega, a ono na kraju mi je totalno nepoznato. Kao i ono do kojeg se dođe pomoćnom izlazom.

Rasplet.

Gledam kroz staklo umrljano otiscima prstiju. Kontinuirano tuneliram. Razlijeva mi se svjetlost pred očima u crvenu, žutu i zelenu. Prolaze razna ograničenja, upozorenja, naređenja, određenja, dopuštenja… i natpisi koje je teško uočiti pri brzinama tuneliranja. Kao na primjer: pomoćni izlaz.

Nema komentara :

Objavi komentar