petak, 17. ožujka 2017.

Pramcem u sumrak XIV.


PLAVI DAN

Piše: Jelena Miškić

Promijeni se raspoloženje redovito na bolje u sunčano jutro, s poznatim mirisom kave i pohanog kruha koji dolazi iz prizemlja roditeljske kuće. Malo smo se promijenili vremenom, nadogradili smo konfekcijske brojeve, odrasli i ostarjeli. U tom vremenu između obuzeo nas je crni napitak kako kakva avet "pod moraš", jer što je jutro bez dobre šalice crne kave. Sjećam se ovakvih jutara iz djetinjstva. Stari kruh od prije par dana se nikada nije bacao i majka je svako malo te ostatke znala utopiti u izmućena jaja s malo mlijeka i soli bačene na vruće ulje i poslužiti za doručak s čajem od špinanog šećera i malo limuna.

Čaj od prženog šećera je umijeće svake domaćice. Šećer ne bi smio pregorjeti, jer je onda čaj gorak i nepitak, već bi trebalo lagano otopljenu masu dobivenu miješajući s puno, puno ljubavi čarolijom pretvoriti u glatki karamel kojeg se zalije vodom. Jednostavno za one koji znaju. Za koji dan počet ćemo doručkovati vani, samo da malo još zatopli i cijeli način življenja će se u čas promijeniti i više ćemo boraviti u dvorištu nego u kući. Svako jutro kada se probudim izađem na balkon s kojeg vidim vukovarski vodotoranj, čisto eto da provjerim da je još uvijek tu, da sam ja tu. Namignemo si nadaleko, pa mogu mirne duše dalje. Jutro je u plavom danu bez i jednog oblaka, jutro u kojem jasnije vidim kuće i okućnice u susjedstvu, jasnije vidim pokošene travnjake, podrezane voćke i uređene bašte. Budi se grad. Moji roditelji su oduvijek bili ranoranioci i dok ja krenem već je obavljena tržnica, psi prošetani i lijeno se odmaraju gdje koji stigne, doručak serviran. Majka će kasnije kuhati ručak, a otac rondati po garaži i po tko zna koji puta preslagivati sitne i sitnije šarafe, vezati pecaljke i čekati poštara oko jedanaest da ga psi ne pojedu. Jutro je u plavom danu, kada s kćeri krenem sa švapskog brda, redovito joj kažem: "E vidiš, u ovoj kući nekada je živio Siniša Glavašević". A ona odgovori: "Znam mama, znam jer svako jutro to ponoviš."

Ponovim, jer je važno da to znaš. Važno je znati tko si i od kuda dolaziš. Važno je znati kamo se vraćaš i kome pripadaš. Puno toga je ljudskog važno.

Rastajemo se kod kapelice Paunovića jer ona nastavlja u školu, a ja na posao. Često još ostanem minutu, čak i dvije gledati ju kako odlazi stazom parka kojim sam ja nekada davno odlazila u istu školu. U plavo jutro u plavom danu kao da sanjam. Čupava djevojčica koja ide tim putem u školu, vrijeme je relativna kategorija.

Ulica kojom se spuštam u stari Vukovar za mene je oduvijek bila ulica kojom se išlo na kupanje na Dunav. Nekada se i drugačije zvala, ali mi smo rekli surduk. Surduk je turcizam koji označava provaliju između dva brda. No nije tako strašno kao što zvuči. Doista nije. Lijepo je i svrhovito, uvijek je zgodno kada se ide nizbrdo. Problem je uzbrdo. Pravi olimpijski napor, posebno biciklom. I o tome pričam kada šećem s malom prema Dunavu. Smije se i redovito me pita znam li turski. Ne, ne znam.

Ali znam kako je plavi dan u Vukovaru bez i jednog oblačka i kako svaki korak kojeg napravim, moj je siguran korak životu kojeg mi je dragi Bog namijenio.

Nema komentara :

Objavi komentar