Kolumne

četvrtak, 2. ožujka 2017.

Nada Vukašinović | Odbrojavanje drugo


Danju izlaze samo oni koji  moraju. Zvuk sirene svrdla  kroz zidove, hitna, vatrogasci, policija, alarmi, probijaju  zvučni zid.

Zbog vrućine  ljudi postaju  agresivni, a pod okriljem noći hrabri. Kroz zgusnuti zrak noću se opasno  približavaju krici, galama, pucnjava.

Pogrebnici trljaju ruke.
Dobra zarada ovoga vikenda!

Ustala je i zagledala se u mutno zrcalo prošarano smeđim pjegama. Ravnodušno je nekoliko puta prešla rukom po njemu, kao da pokušava popraviti odraz svoje slike, ali sve je ostalo isto. 

Trajni boravak u zamračenim prostorima učinio joj je kožu tankom i prozirnom. Na rukama  joj se vidje krupne modre vene, a na licu, osobito na očnim kapcima, sitna mreža kapilara.

Kuća je  i noću i danju mračna. Namještaj joj otežava kretanje, zagrijava se, prikuplja prašinu i izaziva alergije.

Teško se diše. 

Već nekoliko dana objavljuju crni alarm, a danas, novi toplinski udar. Zagađenost zraka je tisuću puta veća od dozvoljenog broja jedinica. Ljudi putuju prema sjeveru i svaki dan na izvanrednim vijestima  objavljuju broj klimatskih izbjeglica. Treba što prije tamo stići, jer aplikacija na mobitelu odbrojava izbjeglice, popunjavaju se   dogovorene kvote.  Svaki dan je sve manji  broj otvorenih ulaza u sjeverne države.

 Jutros opet nema vode. Dok prikuplja neoprane šalice, čaše, tanjuriće, tanjure,  rublje koje će  baciti u kontejner, Ella razmišlja o tome kako se zapravo jako dugo činilo da je sve  uobičajeno, iako su povremeno znali objavljivali izvanredne vijesti s upozorenjima.

Ali o ekstremnim vremenskim uvjetima  brinuli su neki drugi, ljudi koji su stalno u prometu i oni koji su uzgajali povrće i voće. Noću se još moglo dobro spavati i jutra su bila  svježa, zračili su  sobe i ugrijane plahte, izlazili  u  sumrak u klimatizirane trgovačke centre.

I Ellina pokojna majka je brinula.

Gorjela su polja pšenice, kukuruza, šume, bilo je velikih pomora riba, najprije u ribnjacima , pa onda u rijekama. Na tisuće hektara oranica postalo je crna, spaljena zemlja.

Posvuda su gradili te vjetro -elektrane i sustave za kapljično navodnjavanje. Cijena vode je vrtoglavo rasla. Licitirali su cijenu hrane i vode na burzama ovisno o  temperaturi zraka.

Počeli su kažnjavati ljude koji su prikupljali kišnicu u posude. Voda treba za staklenike, za proizvodnju skupe hrane, koja se dostavlja na kućna vrata. Danima je već crveni alarm. Pije se  puno  vode, napravi se najnužnije i to u sumrak. Rade  samo ustanove za hitne intervencije u okolišu. Vojska osigurava vitalne funkcije grada. Školske zgrade se koriste kao javne kuhinje.

Koža je svima pregrijana, iako je premazana s nekoliko slojeva kreme. Ljudi hodaju poput sjena, svatko ravnodušno gleda ispred sebe. Ako se i započne razgovor, onda je to o  hrani, zapravo ljudi se prisjećaju hrane koju su nekada mogli pripremiti.

Jedan dan se  razgovara o siru, drugi dan o mirisu limunu i zelenom poriluku. Meso je bilo mekano i  crveno od prave krvi, a trešnje su se jele s grana.

Još uvijek nitko previše ne  brine.

Gotovo da ne prođe dan bez  požara, sirene na sve strane, a navečer vatromet.  Noću oni najhrabriji slave život. Ljudi se navikavaju  na gusti zrak i miris paljevine. Kažu : „Tko preživi, preživi!“  Ella baš i ne zna što se noću događa, o tome se  tiho govori samo onima kojima vjeruješ. A vjetar stalno jača.

Koža se crveni, teško se diše, crni alarm,  700 jedinica ugljičnog dioksida, raste na 1000 jedinica,  svi nose maske.

rebalo se zabrinuti  puno ranije, još onda kada su fasade kuća postale crvene od milijuna  buba-mara, kada  više nije bilo  smrznute ribe u trgovinama, kad su žene prestale govoriti o modi. Poslije invazije buba- mara počeli su nestajati bumbari, pčele, leptiri, žabe, ribe, skakavci.  Ostale su  samo gladne ptice. Nikada u gradu nije bilo  toliko ptica. Bile su uznemirene i stalno su se  derale. Izgubile su kompas i udarale u prozore i u automobile.

Nitko više nije pitao zašto je obustavljena nastava, gdje gori, nitko se nije čudio velikim sporim muhama, nikoga nije previše interesiralo kamo su otišli susjedi.  U to vrijeme su se počeli nositi bijeli kombinezoni koji odbijaju ultravioletno zračenje i smog. Uz kombinezon, u paketu je bila legionarska bijela kapa, čizme od mekane aluminijske folije i zaštitna maska za usta.

Ella već danima ne  izlazi i jede ono što pronađe  u hladnjaku i kuhinji. Više ne otvara prozore. Sve više  spava, sve manje jede. Vrijeme se cijedilo kap po kap, kao i znoj niz leđa. Vukla se tako prijepodne bezvoljno po stanu, bez želje da nešto pojede, ili da nešto pomakne. Glava ju je boljela, oči pekle, noge su joj postale teške, a misli  propadale u nekakvu rupu u glavi.

Za kolodvor se odlučila,  kad više nije imala suza i  kad  joj se slika sobe rasula u  treperave crvene točkice.  Počela je s pripremama za odlazak. Prikupila je geografske karte i tražila gradove na sjeveru kontinenta koji imaju željezničke postaje. Ispisala je njihova imena, ucrtavala ceste, ulice, važne pješačke prijelaze.Izračunala je kilometre i broj sati za putovanje. Napravila je popis stvari koje će nositi na put.

Najvažnija je voda i dehidrirane energetske pločice, nekoliko vrsta vitamina i vlažne maramice.

-    Vrijeme je, nema više čekanja. Moram na kolodvor, svi odlaze!

Dva puta je okrenula ključ u vratima po navici.

Provlačila se mračnim prolazima, otvarala teška vrata, čekala zeleno na pješačkom prijelazu, . Pogledavala je u nebo pa u izdužene sjene  na asfaltu i pratila u kojem smjeru puše vjetar. Bojala se da vjetar  noću ne dobije na snazi, da ne  ojača, jer  za uragana, samo međugradski podzemni vlakovi voze.

Kako je dan odmicao zrak je postajao sve gušći.

Ugurala se na klupu pored čovjeka kojemu nije mogla vidjeti lice ispod bijele kape. Stalno se namještao i istezao vrat prema tračnicama. Čudila se njegovim svijetlim, kožnim  cipelama. Već dugo nije vidjela takve. Sigurno su bile jako skupe. Na bijeli zid pored klupe naslonio se mladić s neobičnim naočalama, koje znala vidjeti na maminim fotografijama.   

Svaki čas   gleda u mobitel, pa niz peron, okreće se sad na jednu, sad na drugu stranu,  kao netko, tko je izašao na pogrešnoj stanici i ne zna što bi sada.
 
Čovjek u  bijelim cipelama se iznenada  prignuo  do ručke svog crnog kofera, ustao i požurio prema zelenim vratima.

- A sve je moglo  biti drugačije? Krive procjene. Grad je postao opasno mjesto. – govorila je mladiću, a on je  samo skinuo naočale i nervozno se premjestio s noge na nogu.

Nitko više ne želi razgovarati.

Okrenula se  starijoj ženi, koja je imala ljubazno lice. Žena je šutjela. Na obrazima  je imala već tamne nakupine  smoga. Lice joj je bilo natečeno.  Tamne naočale, je svaki čas spuštala i brisala  crvene, oči.

Teško je reći je li više muškaraca ili žena, jer svi  imaju iste bijele legionarske kape. Blijeda djeca, s velikim očima izlaze iz mraka pothodnika. Nitko ništa ne govori, ne plaču djeca, nitko se ne smije. Zure u ekran mobitela. Sablasna tišina.

Na informacijskom displeju zasvijetlila su crvena slova : Vlak je popunjen!

-Nema više mjesta u vlaku, znači sutra!- rekla je ženi.

Žena je nastavila  uznemireno pretraživati  peron.
  
Putnici, zagledani u neke ljepše unutarnje krajolike, strpljivo odbrojavaju i preračunavaju svoje izglede da otputuje sutra. Svatko ima svoju matematiku. Teško se diše, crni alarm, 1210 jedinica ugljičnog dioksida, toplotni udar. Slobodnom rukom pridržavaju maske na licu.

Ella broji korake do svoje kuće i prati  odbrojavanje na aplikaciji za izbjeglice. Otvara teška vrata i ulazi u dvorište. Na ispucanoj zemlji, ispod golih grana trešnje, crne se mrtve vrane.

Sada je već sasvim sigurna da je počelo odbrojavanje drugo.  

Nema komentara :

Objavi komentar