Kolumne

utorak, 28. ožujka 2017.

Mirjana Radman | Broj 16!


Petre, ti si rođen 16. rujna i uskoro ćeš navršiti devet godina?

Ne, teta Dunja. Ja sam rođen 16. rujna i imam 16 godina.

Dobro, Petre.

Tvoja mama, Petre, rođena je 16. travnja i ima punih 25 godina?

Ne, teta Dunja. Moja mama je rođena 16. travnja i ima 16 godina.

Dobro, Petre.

Petre, tvoj tata je rođen...?

Ne, teta Dunja. Moj tata nije rođen 16. dana u mjesecu i nema 16 godina.

Koliko onda, Petre, tvoj tata ima godina?

Moj tata ima onoliko godina koliko je potrebno da sa sigurnošću možeš za nekoga reći da je odrastao muškarac.

Koliko godina, Petre, ima odrastao muškarac?

Odrastao muškarac ima 2 puta po 16 godina.

Znači, tvoj tata ima 32 godine?

Petar je šutio.

S takvim pitanjima često je psihologinja započinjala razgovor sa svojim malenim pacijentom. Petar je u svakom pogledu dobro napredovao. Davao je točne i jasne odgovore, komunikaciju je uspostavljao na zadovoljavajućoj razini. Jedino što Petar nije mogao slobodno izgovoriti, njegove su stvarne godine i godine njegove majke. Broj 16 obilježio je njegovo djetinjstvo. Iako mučan broj, za njega je bio opravdavajući. Za njega se morao i želio čvrsto držati. Na kraju terapije Petar bi ponovio uvijek istu rečenicu: Moja mama, teta Dunja, ima 16 godina.

Psihologinja se u početku znala nasmiješiti, no nakon gotovo tri godine druženja sa svojim malenim pacijentom, znala je biti uznemirena, svjesna činjenice da Petar može, ali da ne želi, prijeći tu glavnu i osnovnu barijeru, jer su se uvijek iznova vraćali na početnu točku. 

Petar je promišljao da jedino negiranjem može zaštiti svoju nesretnu majku. Htio je da njegova majka zauvijek ostane žrtva, žrtva kojoj je nanesena duboka bol. I takvo razmišljanje za njega je bilo jedino prihvatljivo. Nitko je u toj dobi ne bi osuđivao za njezine postupke i laži. Braneći majčine godine, dao je i sebi tu životnu dob, jer tako je najlakše razumjeti da je njegova majka dobra majka, jer da je kojim slučajem starija, on bi je sâm prvi osudio kao što su to dosad učinili mnogi. Petar je imao potpuno razumijevanje samo zato što su iste životne dobi.

Sve je to počelo onoga dana kad je Petar kao šestogodišnjak doživio iznenadan i velik šok. Taj događaj je obilježio njegovo djetinjstvo. Saznao je da njegov tata nije njegov biološki otac, već da je njegov otac netko drugi. Netko tko nije s njim bio do njegove šeste godine, netko čiji nije bio sin jedinac, najbolji i najdraži. Netko tko ga nije zvao tatin frajer, kao što to govore ponosni i najbolji tate. Taj netko, njegov otac, za njega je sada nepoznata i strana osoba. Otkrilo se i da je njegov pravi tata znao istinu. Petar mu zamjera zbog njegovih laži jer je odrastao, a odrasli trebaju biti primjer mladima, a ne lažljivci koje mladi moraju slušati samo zato što su stariji. I, zato Petar ne želi da je njegova mama odrasla osoba. No, kako bilo, on je već šest godina mali uljez koji živi s obitelji kojoj ne pripada. On jedino pripada majci koja ga je rodila i koju on treba u potpunosti razumjeti. Sada su samo njih dvoje obitelj. Tatu lažljivca više ne želi, baku žali što ga i dalje voli kao vlastitog unuka, a djeda Petra žali zato što kaže: Ti si moj, iako zna da nije. Svi nekako mene čudno vole, a kad me toliko vole, zašto moju majku preziru? Ona me rodila. Pa, zar žena koja me rodila, a ja sam to dijete za koje svi kažu da je i dalje njihovo, nije više dobrodošla u tu obitelj?! Za moga tatu kažu da je rogonja koji je prevario svoje roditelje, dopustio da žive u zabludi. I, dalje na mene gledaju kao na vlastito unuče iako znaju da njima više ne pripadam. A, ja ne želim imati drugu baku i drugoga djeda, nego one koje su mislili da jesu, a nisu. Slažem se u potpunosti s djedom i bakom što tatu nazivaju tako pogrdnim imenom, jer vjerojatno oni misle da je on vol kad ima rogove. Zato su ga tako i nazvali. To već tri godine traje. Baka me i dalje ljubi, djed me i dalje voli, tata me zove sine, jedino moja šesnaestogodišnja majka tužno me miluje. Tata nastoji biti dobar prema majci. Najviše je dobar kad smo sami. Uz nazočnost drugih nekako čudno i neobjašnjivo bude dalek i hladan prema njoj. S djedom i bakom ne povlači više tu temu. U početku je pokušavao objasniti, ali oni su na nju stavili pečat. Ne samo oni, nego i cijela rodbina naša. On govori da su svi provincijalci i primitivci koji na takav način razmišljaju, a poneki i ogovaraju. Jedino ništa ne govori o djedu i baki, a djed i baka ne govore ništa o meni. Moja seka Dora ništa ne razumije. Ona ima nula godina. Stalno ponavljam da ima nula godina iako teta Dunja, moja psihologinja, često me priupita kako se Dora snašla u vrtiću. Teta Dunja kao da neće da razumije zašto netko tko ide u vrtić ima nula godina. Ja ne želim da ima broj jer joj broj 16 ne želim priuštiti. Ona u stvari tu brojku ne bi razumjela jer ona njoj ništa ne predstavlja zato što moja seka živi sa svojim biološkim roditeljima. Moja seka Dora dobila je ime po baki. Vidi se da je moja baka oduvijek bila dobra i plemenita osoba. Baka je u početku bila jako sretna i zadovoljna. Zahvaljivala je mojoj majci i govorila svugdje koliko dobru i dragu nevjestu ima te da bi je najradije zvala kćeri, no iz pristojnosti prema drugoj baki, majci moje majke, nije je mogla tako zvati iako je željela. Bojala se da ne povrijedi onu koja je moju majku rodila.

Teta Dragica, bakina prijateljica, često je znala reći: Umiljato janje dvije majke siše, a ja sam tada mislio da baka ima pravo zvati moju majku kćeri jer je moja majka spadala u tu vrstu. Teta Dragica je često govorila: Blago tebi, Dora. Danas teta Dragica kaže: Žao mi te, Dora. Ta koja je donedavno govorila da ima nevjestu manipulatoricu, a ja još uvijek ne znam značenje te riječi. Pretpostavljam da nije lijepa jer je teta Dragica uzdisala dok ju je izgovarala. Baka se ljuti kad je se žali. Teti Dragici kaže da je to prst sudbine i da svatko mora nositi svoj križ. U posljednje vrijeme jako mi je čudna ta moja baka. Iako znam da nije moja kao što je sekina, ja je i dalje tako zovem i tako ću je zvati zato što tu drugu nisam upoznao, a nemam ni potrebu upoznati je. Baka često miluje sekine ručice. Čas se smiješi, čas rastuži, a ja ni sâm ne razumijem zašto su joj toliko zanimljive te male ručice? Što u njima želi vidjeti kada često mijenja raspoloženje; čas je vesele, čas žaloste? Mene nikada nije milovala kao što seku miluje. Mene je uvijek milovala po glavi, a to još uvijek čini otkako je istina o meni izišla na vidjelo.

Šok

Istina je da sam rođen 16. dana u mjesecu. Istina je da imam točno onoliko godina koliko moja teta Dunja kaže da imam. Istina je da je i moja mama rođena 16. dana u mjesecu. Istina je da i ona ima točno onoliko godina koliko moja teta Dunja kaže da ima. Istina je da moj tata nije rođen 16. dana u mjesecu i nije istina da ima dva puta po 16 godina.

Petar je 16. dana u mjesecu s punih šest godina doživio iznenadan šok s kojim je obilježen datum njegova odrastanja, i duboko se urezao u njegovu početnu biografiju. Iako je on nije odredio, nije ju zaslužio, a najmanje skrivio. Nenadano i bez ikakve najave, suočio se s njom. Petar zvani Petar Spavalica, naziv koji su mu roditelji dali, a od toga jutra nisu se njime više koristili kao što su to do tada činili. Petar je ustao prijevremeno i naglo kao što to čini seka Dora koja se budi kada svi spavaju, a spava kada su svi budni. E, tu je noć seka Dora zeznula. Nije se odredila buditi, nego je spavala onako čvrsto i spokojno s ručicama iznad glave, baš kako je mama znala reći. Pred zoru Petar se probudio vjerujući da mama i tata spavaju dubokim snom jer nije čuo mamin umiljati glas kako umiruje seku Doru.

Noć je bila tako tiha, baš onakva za kakvu bi moja baka znala reći: Noć svjedoka nema, a ja sam tu noć upravo bio to što moja baka kaže da nema. Da se kojim slučajem nisam nesvjesno probudio, situaciju koju sam ugledao, ne bih vidio tako naglo i nenajavljeno, nego bih doznao lagano mic po mic, i u toj lakoći bilo bi mi jednako teško, ali ne ovako šokantno.

Sve je to prouzročio glup san u kojem je sanjao jednog kretena koji se pojavio bez najave da mu kaže: Petre, ti si moj sin. Od tog silnog uzbuđenja i prizora zastrašujućeg za Petra, iako u prizoru muškarac nije bio ružan, a nije bio ni nasilan, ništa od toga. Bio je tih i uljudan kad se laganim koracima približio krevetu i tiho šapnuo na uho: Ja sam Petre tvoj biološki otac. Od silnog uzbuđenja i velikog straha, prekinut je Petrov dotadašnji san. Pošao je prema spavaćoj sobi svojih roditelja, uplašen i s nadom da će se baciti na njihov krevet, i tako uz mamin i tatin zagrljaj odagnati svoj prethodni strah koji ga je ovaj put najviše i nekako neobično uznemirio. Do toga jutra Petar je znao da svi dotadašnji ružni snovi brzo iščeznu. Mama bi ga umiljato grlila i ljubila, dok bi tata govorio: Frajeru, čega se imaš bojati? To ti je samo san. Čim je posegnuo za kvakom mamine i tatine spavaće sobe, čuo je nekakvo čudno komešanje. Odškrinuo je lagano vrata. Čuo je majčin uplakani glas. Govorila je tiho i isprekidano: Jjjoosipe, on je ssstigao. Ssstigao je iiiznenada i nnnaglo. Tata je nekako čudno disao, a onda je počeo mrmljati kao što to čine djeca kada se boje priznati istinu pa kroz zube govore sebi u bradu. Tako je tata znao meni reći kada bih nešto skrivio. Ja ovaj put nisam bio kriv osim što sam sanjao jednog kretena koji se predstavlja kao moj biološki otac. No čudilo me što se moj tata tom metodom počeo služiti. Tata je govorio: Taj kreten se pojavio?! Ne, neću mu dopustiti da se približi mom sinu! Nikako, nikako, niti u ludilu! Petar je moj sin i ničiji više! Moj i samo moj! Majka nije prestajala plakati. Ja sam u trenutku postao budan. Zaboravio sam zbog čega sam naglo ustao, no shvatio sam da sam upao u zamku života i da kolo sreće kreće unatrag već od mog ranog djetinjstva. Taj dan trebao sam biti sretan, taj dan bio je dan moga rođenja. E, upravo taj dan trebao sam slaviti kao veseo šestogodišnjak, a ja sam morao prihvatiti svoju novu godinu rođenja, jer tako mi je bilo lakše razumjeti, a da bih razumio, htio ili ne htio, drugog izbora nisam imao. Uhvatio sam se za broj 16 i čvrsto ga držim, iako uzde žuljaju moje dlanove, na koje baka ne obraća pozornost jer njoj je moj dlan oduvijek bio što je meni postao broj 16. Vrisnuo sam glasno i snažno. U tom trenutku oduzele su se moje glasnice, majčine oči ostale su na mojoj sjeni, a seka je nastavila vrištati umjesto mene.

Nema komentara :

Objavi komentar