Luka Tomić | Zašto srce nije izvana

Zašto srce nije na usnama
pa da ti one moju ljubav govore?
O, kakve bi rajske pjesme
rascvjetale tvoju bajamu
ispod koje brojim gnjile dodire
o, kako bi brzo proljeće zaspalo
u mirisnim riječima procvjetalim na usnama
jer ljubav govore sa samog izvora

Zašto srce nije u očima
pa da ti one sjajem ljubav govore?
Koje sunce, koji mjesec, koje gomile zvijezda
bi postojale od moje dvije kugle svjetlosti
koje te vole ,ništa drugo ne znaju?

Zašto srce nije na dlanovima
pa da ti moj rad ljubav govori?
Sagradio bi svijet na katove
viseće vrtove posadio bi u oblake
da podignu glavu potlačenih
uradio bi sve za nemoćne
vratio bi ruševinama dostojanstvo hotela
blagoslovljen blizinom tvog osmijeha
što me nadahnjuje da se što prije budim
i volim, volim koliko god mogu
moj rad bi ljubav govorio predivnim djelima

Zašto srce nije u nogama
pa da ti brzinom ljubav govorim
bio bi daleko najbrži
najbrži da te volim kako zaslužuješ
bio bi neumoran u koracima nježnosti
najbrži da ti pomognem kad zapneš negdje
s poda bi te podigao i smjestio među zvijezde

Zašto srce nije s vanjske strane naših grudi?
Pored tebe imao bi najveće srce, koje kosom škaklja Neptun
nisam najjači, ni najljepši, ali za tobom sam lud
i ponekad me sve neizdrživo boli
svi ti zastori što skrivaju koliko te netko
zapravo voli
nemam neku priču, pored tebe zanijemim
jer trebam sve rijeke i sva mora zadržati u sebi
kad ih ti miluješ osmijehom
nema vala koji te kući ne bi poveo, siguran u sreću
neočekivano, za ruku bi te uzeo i volio kišom
koja nas sanja dok pada

Zašto srce nije oku vidljivo?
Vidjela bi iza tužnog lica
srce svojem slično
koji bi te zauvijek ljubilo