Kolumne

srijeda, 1. ožujka 2017.

Luka Tomić | Usnula je najmilija glava


Usnula je najmilija glava
mekoćom jastuka i snagom proživljenog sna
dodirnula je spokojnu ogradu raja
i u mom se srcu glasno nasmijala

Dok se tvoje lice gnijezdi u krilu obične tkanine
na mojoj koži rađaju se nježnosti svile
korakom puža prolazim po tvojim usnama
tako uvijek potpalim nadu da su u ljubavi
nebeski anđeli dobrostivi  lopovi
koji naše vrijeme od smrti kradu
kako bi se duže voljeli

Prozor odškrinut
u sobu stidljivo ulaze dvije trake mjesečine
dok u svome sjaju po tebi padaju
ja osjećam blagoslov s neba
za sve u ovoj sobi ću se boriti
više ne tražim, više ne poznajem
niti mi više treba

K'o balerina na umornim prstima
pleše po tebi mjesečina
lomi se po tvojoj kosi k'o po gustoj šumi
samo da se malim poljupcem u kožu bijelu
izbori za okret na ponosnom čelu
pa se nasmiješi tako dobrom biću
i u nekom svom kiču nestane iznad tvoje gornje usnice
ravno u moje srce

Usnula je najmilija glava
i ja ću par sati kasnije
zaspat će ruka k'o i svaku noć na istom mjestu
malo iznad tvog uha
kao da je svemiru najlakše da me u tvojoj kosi umiri
negdje oko četiri

Nema komentara :

Objavi komentar