Kolumne

subota, 25. ožujka 2017.

Ankica Kale | Priča o crvenom vjetru


(priča za male i one malo veće)

U velikoj, u jednoj od najvećoj planina na svijetu, postoji ogromna špilja u kojoj od davnina živi čudna obitelj: otac Buran, majka Jugana i sinovi Levant, Maestral i Lahorko. To čudna znači da žive prilično osamljeno i na osamljenu mjestu i da im nitko, ali baš nitko i nikada ne dolazi u posjet. Oni koji ih, ipak, bar donekle poznaju, kažu da je to zbog Burana, oca obitelji koji je neprestano namrgođen, hladan i strog. Očekivano, nitko ga ne voli. Kad izlazi iz špilje najprije raširi svoja sivobijela krila i zamahne njima nekoliko puta, onda ljutito napuči usta i zazviždi.

Svi bježe i sklanjaju mu se s puta jer nosi sve pred sobom. Jao onomu koga dohvati jer mu se uvuče pod odjeću i razdrlji je i, samo što ga ne smrzne.

Majka Jugana je, pak, čista suprotnost. Debela je, dobroćudna i uvijek je se može vidjeti u istoj zamašćenoj haljini. Po cijeli dan je kraj štednjaka i kuha li, kuha; a kad iziđe iz špilje na samo tren – dva, zapriča se i nikad je kući. Oni, koji ih bar donekle poznaju, za nju, opet, govore da je dobra „u duši“, ali i da je dozlaboga dosadna. Kad se zapriča ne zna se zaustaviti. Priča li priča.
Njihovi sinovi su, također, posve različiti.

Levant, koji je najstariji, visok je i plavokos. Iz špilje izlazi povremeno i to najčešće kad otac pridrijema ili kad, vrativši se izvana, umoran zaspi. Izlazi uvijek kroz sporedni izlaz na sjevernoj strani špilje, tako da se propne do sama vrha planine i odatle poleti u dolinu. Plavi uvojci kose pritom mu najprije zavijore, a onda se kao srebrne niti prospu po cijelom kraju. Svi s divljenjem gledaju tu njegovu kosu, koja je, na sam dodir nekako peckavo hladna, ali je svilena i sjajna i puna snježnobijelih, svjetlećih kristalića.

Maestral je lijenčina i ne da se taj iz postelje prije desete ure. Kada ustane, i provjerivši gleda li ga tko, izmigolji kroz zapadni ulaz špilje i lagano odšeće niz padinu. Polako, s noge na nogu. Svi kažu da je najljepši, a i on o sebi tako misli pa se čini da se malo i umislio. Nitko mu to, međutim, ne zamjera jer je drag i svi ga vole. Svi mu se vesele, naročito za ljetnih žega. Lijep je, a usto je i šaljivđija. Djevojčicama se redovno uplete u uvojke kose ili im skine šeširić s glave, a o tome da im zna podignuti suknjicu, da se i ne govori.

A sad o Lahorku. S njim se zbilo slijedeće.

On je najmlađi od braće pa su ga svi i nehotice razmazili. U špilji nije imao nikakvih dužnosti. Čak je i otac Buran prema njemu bio popustljiviji nego prema ostaloj djeci pa je radio što je htio. Izlazio je kad je htio i ostajao koliko je htio. Šetao je po livadama, njihao cvjetove na peteljkama, dokono pričao s pčelama i bubamarama. Zabavljao se raznoseći pelud od cvjeta do cvjeta, a najviše se volio igrati lovice s leptirima. Uživao je u svojim nestašlucima prpošan i nestašan, kao što to znaju samo mala i nevina stvorenja. Bio je sretan sve do jednoga dana kada se, šećući kao i obično po proplanku, sudario s bratom Levantom. Ovaj je, pojurivši s planine, projurio kraj Lahorka takvom silinom da je Lahorko pao na koljena. Pritom ga Levant nije ni pozdravio jer ga po svoj prilici nije ni primijetio. Ili možda, ipak, jeste? Tek, produžio je i ne pogledavši ga. Ali su zato svi koji su se tu zatekli, ugledavši Levanta, zastali i stali mu se glasno diviti. I dok je on za trenutak već zamaknuo iza obližnja brežuljka, Lahorko je, pridigavši se i opipavši svoja izgrebena koljena, osjetio kako mu se oči pune suzama. Ne toliko zbog boli koju je osjećao koliko zbog toga što je postao svjestan nečega što je već dugo samo naslućivao, a sad se to i potvrdilo. Shvatio je da je toliko mali da ga nitko ne primjećuje. Svi ostali su veliki ili zbog nečeg važni, samo je on, Lahorko, toliko mali i toliko nevažan da ga nitko niti ne vidi. I suze samosažaljenja stadoše mu klizati niz obraze.

Još uplakan dođe kući. Majka Jugana se upravo spremala na svoju kratku šetnju koja će, po svoj prilici potrajati malo duže, zbog čega joj je Buran, po tko zna koji puta, oštro prigovarao. Zabavljeni svađom nisu ni primijetili Lahorka koji je stajao kraj vrata i gledao ih od plača suznih očiju. Meškoljio se i premještao s noge na nogu čekajući da roditelji na njega obrate pažnju, ali, kako su oni i dalje nastavljali sa svađom kao da njega i nema, zaključi da ni njima niti je važan, niti ga vide. Zato, ne mogavši se više suzdržati, briznu u plač.

Tek tada mama Jugana pogleda Lahorka, i vidjevši ga u sva u suzama, nježno uzme u svoje krilo. Njegove suze su je rastužile, ali i zabrinule zato što je Lahorko bio milo i veselo dijete koje nikad nije plakalo. Ali stvarno nikad.

-Što ti je bebo moja? – upita tepajući i milujući mu mokre obraze.

-Vidiš, ma ...ma … - jecajući će Lahorko. – I tebi sam samo beba. Mala beba.

I nastavi plakati glasno i neutješno, uvjeren kako je ovo posljednji dokaz da je njegova sumnja bila posve opravdana.

-Što ti je sine? Je li ti tko učinio kakvo zlo? – ponovo će Jugana, majčinski strpljivo, privijajući ga jače u krilo. Od planirane „kratke šetnje“ potpuno je odustala.

Lahorko je prigrlivši majčin zagrljaj najprije pustio mali potok suza koje su prijetile da ga, tako malog, uguše, a kad su suze presahnule i on se malo - pomalo smirio, reče tužna glasa:

-Vidiš, mama! Kad sam malo prije ušao u kuću ti i tata me niste ni primijetili. Dugo sam stajao na vratima, mogli ste me vidjeti, ali me niste vidjeli.

-Ali, sine, Lahorko dragi, razgovarali smo – brzo će Jugana, opravdavajući se.

Otac je sjedio u kutu, šutio i pravio se da ništa ne čuje. Cijeli ovaj razgovor za njega je bio potpuno djetinjast i neozbiljan pa se u njega nije htio ni upuštati. Imao je on dovoljno svojih briga koje nikom nije povjeravao i o kojima je sam morao odlučivati.

-Ma…ma – stane, zamuckujući, dalje objašnjavati Lahorko – mene nitko ne primjećuje. Ja nikome nisam važan, ja ne radim nikakav ozbiljan posao, nitko me ne uzima ozbiljno. Malen sam i slab, evo me je Levant, danas projurivši pokraj mene, bacio na koljena.

I ponovo brizne u plač. Kad se malo smiri, izmigolji se iz majčina krila tek koliko je trebalo da joj pokaže ogrebena koljena, a nakon što ih majka pomilova i poljubi, vrati se u krilo i nastavi:

-Vidiš kako se tate svi boje, ne vole ga svi, ali ga se boje. Tebe svi poznaju i vole, dobro, nekad ti znaju malo prigovarati da si dosadna – i tu umilno, napravivši tužno lišce, pogleda majku da joj tim tužnim lišcem pokaže da on ni slučajno ne misli da su ti drugi u pravu. Pa nastavi:

-Levantu se svi dive, velik je i lijep je i … znam da mu mnogi zavide. Čak i Maestral, iako njega možda vole i više. Njega toliko vole da za njim čak i glasno uzdišu. Čuo sam, više puta sam čuo: „Maestral. Samo da dođe maestral“. A ja? Tko sam ja? Ja sam potpuno nepotreban i … beskoristan. Tko mene pozna? Tko mene zove? Nikada nisam čuo da je netko rekao: „Gdje je Lahorko? Zašto ne dođe Lahorko?“. Siguran sam da ne znaju ni da postojim, a kamo li kako se zovem. Komu ja trebam? Cvijeću i buba – marama da bi se mogli šaliti na moj račun? Da bi mi se mogli rugati…

I nastavi plakati, ali tiho kao kiša koja nakon jaka pljuska još neko vrijeme tiho rominja.

Jugana ga je na ove riječi jače privila na svoje mekane i bujne grudi da se, onako mali, skutren između njih, jedva i vidio.

„Nena nina, mama ima sina, nena nina, nena nina … - pjevušila je zagledana u horizont koji se plavio u daljini.

Lahorko je, blaženo utonuvši između majčinih grudiju, slušao otkucaje njena srca i već je zaboravio zašto je bio tužan i zašto je plakao.

Kadli, prekinuvši ga ljuljati i pridigavši se, sva ozarena u licu, Jugana usklikne:

-Lahorko, sine moj, sjetila sam se!

Lahorko je blaženo gledao u majku. Prvi put mu se učinilo da njegova majka neodoljivo podsjeća na sliku koju je jednom, došuljavši se do vrata neke crkvice u dolini, vidio na oltaru.

-Sjetila sam se, sine! Sašiti ću ti crvenu haljinu, ne , ne … haljinu – sad je i sama zamuckivala od uzbuđenja – nego … više … onako kao plašt, veliki crveni plašt. Kad iziđeš u njemu svi će te primijetiti, morat će te primijetiti. Nećeš više biti mali, moj mali dječak, bit ćeš isto Lahorko, ali ćeš biti u crvenu plaštu, bit ćeš vjetar u crvenu plaštu…

Sunce nikada do tada nije ušlo u špilju, ali je tada, tko zna kako, najprije zasjalo na stropu, a onda stalo skakutati po podu, po zidovima, bilo ga je posvuda. Lahorko je zažarena lica pratio to sunčevo skakutanje, snebivajući se i diveći istodobno. Još kad su mu se pridružile i krijesnice koje su isto došle neznano otkud i stale treptati, čudu i veselju nije bilo kraja. Cijelu noć oka nije sklopio, a ono malo što je otvorenih očiju pridrijemao vidio je kako se u crvenu plaštu spušta s planine, a svi se zaustavljaju i čude, dive se i čude, a ne mogu se ni načuditi ni nadiviti. Vidio je braću Levanta i Maestrala i izraz iznenađenja na njihovim licima, i nije mogao ne osjetiti žižu radosti i naslade što će odsad svi gledati samo njega. I ne će obojica više prolaziti pokraj njega kao da ga nema, kao da ni ne postoji. Bio je siguran i da će mu zavidjeti, ali neka, to su i zaslužili, neka …

„Kako je, samo, mama to dobro smislila!“ mislio je i ponavljao uzbuđeno.

Jutro je dočekao budan. U zoru se odšuljao u majčinu postelju, sjeo u dnu njenih nogu i nestrpljivo čekao da se probudi. Svjetlo je već dobrano zakoračilo u špilju kroz svoj istočni ulaz, kad se Jugana, slatko mljackajući ustima, probudila. Vidjevši Lahorka, budna i kraj svojih nogu, prvo se sretno osmjehnula i, sjetivši se svoje nakane i obećanja koje mu je dala, bez puno protezanja i izležavanja kako je običavala, skočila je iz postelje.

Po platno nije trebalo ići daleko jer ga se našlo u kući zato što se ona sa svojih šetnji uvijek vraćala punih ruku; i onoga što treba i onoga što ne treba. Sad se, međutim, pokazalo vrijedno to što je uvijek nešto skupljala jer je, nakon kratkog prekapanja po svom spremištu, pronašla ne samo crveno, već i žarko crveno platno, baš onakvo kakvo je trebala.

Cijelo vrijeme dok je ona za velikim šivaćim strojem šivala njegov crveni plašt, Lahorko se nije micao od njenih nogu. Ni na trenutak nije izlazio iz kuće. Jugana je neumorno šivala cijeli dan i tek je kasno na večer bila gotova. Lahorko je od umora zaspao, ne dočekavši da vidi plašt gotov. Ne želeći ga buditi, majka ga je usnuloga, nježno prenijela u njegovu postelju.

Sljedeće jutro je svanulo čisto i plavo i nekako posebno kao što priliči jutrima u kojima se događa nešto tako važno. Majka Jugana je s nježnošću i ushićenjem zaogrnula Lahorka grimiznim plaštem i još mu zakopčala i pritegnula vezice na vratu. Plašt je uistinu bio prekrasan i šuštao je pri svakom i najmanjem pokretu. Pritom se prelijevao u svim duginim bojama. Lahorko je bio sretan i uzbuđen, a ona puna majčinska ponosa. Ispratila ga je iz špilje i još jednom provjerila vezice na plaštu i popravila i zagladila nabore na njegovoj odjeći.

Lahorko se upravo ogledao oko sebe, kadli se netko od braće koja su bila u blizini, nakašljao, na što se plašt na Lahorku napuhao kao mijeh i brzo ga podignuo u zrak. Sve se dogodilo tako brzo da se Lahorko, malo od uzbuđenja, a više od straha, nije stigao ni okrenuti i mahnuti majci i braći, koja su ga, na majčin nagovor, iako ne bez podsmijeha, došla ispratiti.

Tako je započeo Lahorkov let. Prvi put u životu letio je tako visoko da mu se skoro zavrtjelo u glavi. Ispod njega su promicali brežuljci, šume i pašnjaci; preletio je jedno malo jezero, a onda se ispod njega ukazala rijeka koju nikad dotad nije vidio i koja je, vijugajući, vodila u nedogled. Bilo je nešto tajanstveno u njoj, nešto što ga je privlačilo da ju je poželio slijediti, skoro je krenuo u njenu pravcu, ali se uplašio tako velika izazova i stao vraćati nazad. Cijelo to vrijeme od uzbuđenja nije skoro ni disao. Njegov crveni plašt se do kraja napuhao i izgledao je kao pravi balon. Lahorko je bio siguran da ga svi gledaju i da mu se dive. Balonu i njemu jer on zapravo više nije bio samo mali Lahorko već je, zahvaljujući balonu, postao vjetar u crvenu balonu. Postao je crveni vjetar.

-Ja sam crveni vjetar! Ja sam crveni vjetar! Ja sam crveni vjetar! – vikao je iz sve snage svojim piskutavim glasićem. Nos i lice su mu se bili potpuno zažarili, a u prsima mu je bubnjalo kao u pravom bubnju.

Onda se crveni balon naglo trgnuo, zatim zanjihao i sve što je Lahorko mogao vidjeti bio je plavi kuštravi oblak. Mora da je naišao tako naglo da ga nije mogao vidjeti. Ili ga u svojoj uzbuđenosti nije na vrijeme uočio. Bilo kako bilo, oni su se sudarili, nakon čega se Lahorkov balon ozbiljno nakrivio i počeo naglo ponirati prema zemlji. Sve se odvijalo takvom brzinom da se Lahorko nije uspio ni pravo uplašiti. Za čas se našao na livadi. Bila je prava sreća da se prisilno spustio baš na onu livadu na koju je i ranije znao navraćati i na kojoj je imao puno prijatelja.

Zakolutavši se po zemlji da se ne ozlijedi, a sve uz šuštanje i pucketanje balona, Lahorko se brzo uspravio na noge i pogledao oko sebe. Veoma se začudio kad je vidio da je livada posve pusta. Nigdje nije bilo ni jednog leptira niti ijedne bubamare. Cvjetovi bijahu zatvorili latice, trave se umirile i spustile pogled, a i one koje su gledale, izgledale su nekako uplašene. Puž se, noseći na sebi svoju trošnu kućicu, stao žurno zakopavati ispod starog panja.

-Hej, hej! Gdje ste? – viknuo je Lahorko.

Onda se sjetio da su se sigurno sakrili i znao je da će se svakog časa pojaviti. Spremali su mu neku šalu ili su ga htjeli nečim iznenaditi. Bio je siguran da nisu mogli samo tako nestati. Zato ponovo zazva iz sveg glasa:

-Hej, hej! Gdje ste svi?

Pritom je namještao crveni plašt tako da izgleda što ljepše kad ga ugledaju.
Onda mu padne na um da mu je netko, možda jež, pripremio kakvu neslanu šalu. Pa je i druge nagovorio da se sakriju. Jednom se Lahorko s njim našalio tako da mu je na bodlje stavio suho lišće. Sjeća se da se ježić na to ljutio jer se dugo nije mogao riješiti tog lišća, zapetljalo mu se u bodlje. Ali će mu Lahorko sad pokazati. Sad će im svima pokazati. Sad kad je velik. Vidjet će s kim su se to ponekad, i to namjerno, ružno šaliti.

-Gledajte me! Zar nisam lijep? I nisam više onaj mali koga su i pčelice podbadale. Pčelice, pčelice, gdje ste sada? Dođite sada ako vas nije strah. Ako se usudite.

I stane se cvrkutavo smijati. Shvati da je naglo promukao. Svejedno je nastavio dozivati sviju redom, ali kako se nitko nije odazivao počeo se bojati da nešto ipak nije u redu. Onda je krenuo koračati uzduž i poprijeko livade. Sve je bilo prazno i tiho i jedino što se čulo bilo je šuštanje njegova crvena balona.

Odjednom se osjetio tužnim. Nije bilo nikoga da ga vidi, nikoga da mu se divi, a nije se imao ni s kim igrati. Sjeo je na stari panj, a strepnja se stala uvlačiti u njegovo malo srce. Bio je najosamljeniji vjetar na svijetu.

Iznenada je počela padati kiša. Krupne kapi su stale tuči po balonu koji je isprva odolijevao, a onda se malo – pomalo počeo otapati. Iz sjajna crvena balona tekli su crveni potočići kao velike crvene suze sve dok se cijeli balon nije posve otopio, a kiša koja je nastavila padati sprala i balon i suze. Zemlja ih je brzo upila kao da ih se stidi i kao da ih želi što prije sakriti, a na mjestu gdje je do malo prije stajao prekrasni crveni balon, sa zaprepaštenjem na licu, stajao je samo Lahorko. Bio je mokar i tresao se cijelim tijelom. U širom otvorenim očima zagrcnule su se suze. Sve se dogodilo tako iznenada i bilo je tako strašno da nije mogao ni plakati.

Kiša je ubrzo prestala i sunce ga je toplo pogladilo po obrazima. Jedan žuti leptir plaho mu je sletio na rame i pomno mu se zagledao u lice kao da još uvijek nije posve siguran je li to zaista on. Lahorko ga je s ganućem pomilovao po svilenim krilima. Odnekud su doletjele pčele i u veselu žamoru stale plesati oko Lahorka. Cvjetovi su jedan po jedan počeli otvarati svoje latice, a ptice stale pjevati u granama stabala.

-Jeste li me vidjeli? – pitao je, još uvijek zbunjen i sa suzama u očima, Lahorko. – Jeste li me vidjeli u crvenu plaštu?

Nitko mu ništa nije odgovarao, a on je, misleći da ga nisu razumjeli, ponavljao pitanje sve dok mu djetlić, izvirujući iz duplje hrasta, nije rekao:

-Vidjeli smo te Lahorko. I da ti iskreno kažem, najprije si nas uplašio, a onda rastužio. Ispočetka smo se prepali i posakrivali, a kad smo vidjeli da si to uistinu ti, pomislili smo da si se zbilja promijenio, da si zbilja postao crveni vjetar. Da više nisi naš Lahorko, naš prijatelj. Tek kad je kiša rastopila tvoj crveni plašt, i kad smo bili sigurni da si to ti, laknulo nam je.

-Mi te volimo takvog kakav jesi, bez tog crvenog plašta koji nas samo plaši. A i što će ti taj plašt? Ti si i ovako lijep i koristan, naš si prijatelji i neka si tako mali, draži si nam od tvoje ohole braće – dodao je jež, ozbiljno mašući glavicom.

Sunce je ugrijalo i posve osušilo kosicu na Lahorkovoj glavi, a u srce mu se polako stala uvlačiti neka toplina, neka radost; ne sjeća se da je ikada bio tako sretan kao tada.

Kući se vratio u kasno predvečerje. Majka Jugana se iznenadila vidjevši da na sebi nema plašta, ali, ugledavši njegovo sretno lišce, nije ništa pitala. Samo ga je nježno zagrlila.

A crveni plašt? Možda će joj Lahorko jednog dana ispričati što se s njim dogodilo. A možda je mama Jugana unaprijed sve znala?

Nema komentara :

Objavi komentar