Kolumne

petak, 17. veljače 2017.

Robert Janeš | Skaska o Nadi i Vjeri


U petom osnovne obolio sam od neke nepoznate bolesti, završio u Zaraznoj i ostao tamo nešto više od mjesec dana. Na tom su odjelu u to vrijeme stažirale dvije mlade studentice: Vjera i Nada.

Nada je bila vesela djevojka plavog oka i kose boje zlatnog žita. Nije prošao ni jedan dan mog boravka u bolnici, a da ona ne bi bar navratila da me vidi kako sam. Često je znala ostati po pola sata da mi ispriča koji je film gledala u kinu dan prije, gdje je bila za vikend i što je radila. Čak je znala i dio svoje pauze odvojiti za mene.

Vjera je imala tamnu, smeđu kosu i tamne, duboke, tople smeđe oči kojih se i danas sjetim kad se želim ugrijati. Bila je ozbiljnija od Nade, ali uvijek s predivnim blagim osmijehom na usnama koji me je uspavljivao u sladak san, prekidajući moje neizvjesnosti. Vjera nije tako učestalo dolazila u moju sobu kao Nada ali je zato dulje ostajala. I donosila mi je knjige. Imao sam kod sebe dvije knjige Jules Vernea. Dosta sam ih brzo pročitao pa mi je donosila one koje su mi nedostajale iz opusa tog pisca. Tako sam tokom tog vremenskog perioda provedenog u bolnici pročitao gotovo sve što je od tog pisca bilo prevedeno na hrvatski.

Bio sam zaljubljen u obje istovremeno, naravno. Unatoč njihovim različitostima nisam ih mogao zamisliti uz sebe jednu bez druge, mada su me rijetko istovremeno posjećivale.

Uglavnom, iz zagrebačke bolnice moju su krv slali u Švicarsku na ispitivanje. Ništa posebno nisu otkrili ili tada nisu još znali otkriti išta osim tog da nemam ništa zarazno, da nisam opasan po okolinu i da moram s time živjeti, što koliko-toliko radim i dan danas.

Potpuno sam i zaboravio kako se zove to što imam u krvi. Morao bih prekopati ladice sa starim papirima. Moj otkačeni obiteljski doktor je rekao da su u laboratorijima izmislili te nazive samo da mogu nešto napisati.

Kad sam konačno otpušten iz bolnice, nikako mi se nije išlo kući. Rekao sam Nadi i Vjeri da bih ja s njima živio. Bilo im je drago, vidio sam im na licima. Ali one su morale dalje, učiti kako liječiti druge ljude i pomagati im, a meni su poklonile svoje osmijehe i poljupce koje još uvijek osjećam na obrazima.

Vjerujem da su okružene velikim brojem ljudi kojima samo one mogu pomoći, a nadam se da ću ih moći prepoznati kad ih opet sretnem, onakve nasmijane samo za mene.


Nema komentara :

Objavi komentar