Naša jutra...
Lica, još nam snena,
zagrljena toplinom tišine,
mirisom, tek skuhane kafe,
kotrljaju misli polako,
dok ih vjetrovita kazaljka
nosi u novi dan.
Poželim ponekad...tako jako
da tu sliku zaledim,
da je zauvjek sačuvam
od trikova vremena,
što mi kroz prste klizi,
da krišom uhvatim,
onu iskru ti, u očima,
što svjetli nježnošću,
kad misliš, da te ne gledam,
da bljeskom zaslijepi sjetu,
što kroz pore ući mi zna,
tamom zamagliti oči
onog našeg tajnog sna...
Moćna je ta iskra,
što uvijek u mojoj duši sja,
kad nisi sa mnom...
kad nisam s tobom ja...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.