Vedran Volarić | Dvije strane

Jednom davno na jednoj izgubljenoj zemljopisnoj karti bijahu dva različita načina razmišljanja, dva suparnička tabora, dva sasvim različita svijeta. I jedni i drugi željeli su da njihove ideje zavladaju čitavim prostorom što postojaše. I jedni i drugi žudjeli su za moći i ugledom. I jedni i drugi bijahu spremni izgubiti život za ono u što vjerovaše.

Zapadni svijet

Za dugim stolom sjedilo je dvadesetak ljudi; uglednici, stručnjaci, filozofi, mudrijaši i vojskovođe. Prostor je bio ograđen kako ih nitko ne bi mogao vidjeti, dok se naokolo njih nalazilo na stotine ratnika sa zadatkom očuvanja sigurnosti svake osobe za stolom.

    Svi su nestrpljivo čekali trenutak kada će im se pridružiti glavni – onaj koji će sjesti za čelo stola i započeti razgovor, započeti raspravu, započeti sastanak.

    „Dame i gospodo“, obratila se svima predsjednikova Lijeva ruka. „Molim vas, ustanite jer njegovo veličanstvo nam prilazi.“

    Svi do jednoga su se pridigli, uspravili i položili ruke uz tijela, s ponosno uzdignutim glavama.

    Predsjednik je stigao u pratnji dvojice ratnika, koji su ga ubrzo po njegovoj naredbi napustili. Dok je on pogledavao svoje najvjernije i najbolje suradnike, sve oči bile su uprte u njega. Bez osmijeha, kimnuo je glavom prema svima, a oni su mu uzvratili na isti način. 

    Smjestio se istovremeno kada je njegova Lijeva ruka svima dala do znanja kako i oni mogu zauzeti svoje pozicije.

    Nakon nekoliko uvodnih riječi, Predsjednik je započeo s razlogom njihova druženja: „Kao što svi znate, prijeti nam mračna sila. Pred nama su teški dani. Istočnjaci ne odustaju od svoje ideje – žele cijeli svijet za sebe. Pitam vas, dragi suradnici, kako to možemo dopustiti. Njihov način razmišljanja je primitivan. Oni su ti koji žele da sve bude kao što biva od postanka svijeta. No svi mi znamo da se vremena moraju mijenjati. Došlo je razdoblje kada čovjek želi i mora, jednostavno mora, iskoraknuti prema naprijed i poboljšati svoj život; radi sebe, radi svoje djece, radi svojih unuka. Ne možemo više živjeti prema tradiciji. Ovo je novi svijet, a svaki napredak je dobrodošao.“

    Svi do jednoga su kimali glavama, slažući se s Predsjednikovim razmišljanjem. Nitko od njih nije želio živjeti u prošlosti, svi oni morali su težiti prema budućnosti.

    „Što predlažete, Vaše veličanstvo?“ upitao je jedan od filozofa s lijeve strane stola. „Kako da se odupremo mračnim silama?“

    „Veoma jednostavno“, odgovorio je staloženo Predsjednik. „Moramo se naći s njima na granici i sve riješiti  miroljubivim putem. Posljednje što nam treba je krvoproliće. Koliko god da oni imaju pogrešno stajalište u pogledima na ovaj svijet, i oni su razumni ljudi. I oni znaju da možemo nesuglasice riješiti civiliziranim putem.“

    Pogledao je svoju Lijevu ruku. „Pošaljite jednog izviđača na Istočnu stranu i recite mu neka prenese našu poruku da se želimo s njima sastati na granici. Samo želimo razgovarati.“

Istočni svijet

Za dugim stolom sjedilo je dvadesetak ljudi; uglednici, stručnjaci, filozofi, mudrijaši i vojskovođe. Prostor je bio ograđen kako ih nitko ne bi mogao vidjeti, dok se naokolo njih nalazilo na stotine ratnika sa zadatkom očuvanja sigurnosti svake osobe za stolom.

    Svi su nestrpljivo čekali trenutak kada će im se pridružiti glavni – onaj koji će sjesti za čelo stola i započeti razgovor, započeti raspravu, započeti sastanak.

    „Dame i gospodo“, obratila se svima predsjednikova Desna ruka. „Molim vas, ustanite jer njegovo veličanstvo nam prilazi.“

    Svi do jednoga su se pridigli, uspravili i položili ruke uz tijela, s ponosno uzdignutim glavama.

    Predsjednik je stigao u pratnji dvojice ratnika, koji su ga ubrzo po njegovoj naredbi napustili. Dok je on pogledavao svoje najvjernije i najbolje suradnike, sve oči bile su uprte u njega. Bez osmijeha, kimnuo je glavom prema svima, a oni su mu uzvratili na isti način. 

    Smjestio se istovremeno kada je njegova Desna ruka svima dala do znanja kako i oni mogu zauzeti svoje pozicije.

    Nakon nekoliko uvodnih riječi, Predsjednik je započeo s razlogom njihova druženja: „Kao što svi znate, prijeti nam mračna sila. Pred nama su teški dani. Zapadnjaci ne odustaju od svoje ideje – žele cijeli svijet za sebe. Pitam vas, dragi suradnici, kako to možemo dopustiti. Njihov način razmišljanja je moderan. Oni su ti koji ne žele da sve bude kao što biva od postanka svijeta. No svi mi znamo da se vremena ne smiju mijenjati. Došlo je razdoblje kada čovjek želi i mora, jednostavno mora, sačuvati ono što su nam naši prethodnici, naše obitelji ostavile; radi sebe, radi svoje djece, radi svojih unuka. Ne možemo dozvoliti da tehnologija otupi čovjeka. Ovo je stari svijet, a svako očuvanje prirode je dobrodošlo.“

    Svi do jednoga su kimali glavama, slažući se s Predsjednikovim razmišljanjem. Nitko od njih nije želio živjeti u budućnosti, svi oni morali su težiti prema prošlosti.

    „Što predlažete, Vaše veličanstvo?“ upitao je jedan od filozofa s desne strane stola. „Kako da se odupremo mračnim silama?“

    „Veoma jednostavno“, odgovorio je staloženo Predsjednik. „Dobili smo njihovu poruku kako se žele naći s nama na granici i sve riješiti  miroljubivim putem. Posljednje što nam treba je krvoproliće. Koliko god da oni imaju pogrešno stajalište u pogledima na ovaj svijet, i oni su razumni ljudi. I oni znaju da možemo nesuglasice riješiti civiliziranim putem.“

    Pogledao je svoju Desnu ruku. „Pošaljite jednog izviđača na Zapadnu stranu i recite mu neka prenese našu poruku da prihvaćamo sastanak na granici. I mi samo želimo razgovarati.“

Na granici između Istočnog i Zapadnog svijeta

Na stotine naoružanih vojnika s obiju strana pripremljeno je stajalo u slučaju nepredvidljivih suparničkih poteza. Nitko od njih nije prelazio svoju granicu, ali bili su spremni. Ako će biti potrebno, učinit će sve kako bi zaštitili svog predsjednika, ali i svoje razmišljanje o svijetu.

    Dvojica predsjednika sa svojim najužim timom stručnjaka i stražara, pristupila su visokoj građevini koja nije bila u ničijem vlasništvu. Obije strane uložile su u nju jednaka sredstva te su se odavno dogovorile kako će se prostor isključivo koristiti za zajedničke sastanke. Međutim, kako bi bili sigurni da se i druga strana drži dogovora, i jedni i drugi su u blizini vječito čuvali stražu. Tako je građevina većinom bila posve prazna, a trenuci tijekom kojih bi se održavali zajednički sastanci, bili su prava rijetkost. 

    Dva predsjednika su sjela za dugi stol; svaki na jedan kraj. Njihovi suradnici zauzeli su pozicije; Zapadnjaci lijevo, Istočnjaci desno.

    Istočnjački predsjednik je istaknuo koliko je važno prirodu ostaviti netaknutom, zadržati čovjekov integritet i dostojanstvo, očuvati tradiciju svojih predaka i, na kraju svega, ne miješati se u Božja posla.

    Zapadnjački predsjednik je istaknuo koliko je važno gledati prema budućnosti i ulagati u tehnologiju jer je ona najbolji dokaz poboljšanja kvalitete života te i jedini način osiguranja svjetlije budućnosti svojih potomaka. Na kraju je kazao kako Bog, ili ne mari za čovječanstvo, ili uopće ne postoji.

    Nakon tri dana iscrpnih razgovora, došli su do ideje neka probaju mjesec dana živjeti po stilu drugih, kako bi se mogli bolje međusobno razumjeti, složivši se da je to najbolje rješenje. Odlučili su od sutrašnjeg dana kako će čitavi Zapadni svijet živjeti po principu Istočnjačkog, a Istočnjački po principu Zapadnog.

Istočni svijet

Za dugim stolom sjedilo je dvadesetak ljudi; uglednici, stručnjaci, filozofi, mudrijaši i vojskovođe. Prostor je bio ograđen kako ih nitko ne bi mogao vidjeti, dok se naokolo njih nalazilo na stotine ratnika sa zadatkom očuvanja sigurnosti svake osobe za stolom.

„Kao što svi znate“, započeo je Predsjednik, „prije mjesec dana imali smo sastanak sa Zapadnom stranom. Iako smo došli do sporazuma, oni nisu održali obećanje. Nisu živjeli mjesec dana prema našem stilu, stoga nismo ni mi prema njihovom.“

    Obratio se svojoj Desnoj ruci. „Pošaljite jednog izviđača na Zapadnu stranu i recite mu neka prenese našu poruku da se želimo fizički obračunati. Mi ćemo poslati svog najboljeg ratnika, a oni neka pošalju svog. Strana onoga koji pobjedi, vladat će svijetom.“

Zapadni svijet

Za dugim stolom sjedilo je dvadesetak ljudi; uglednici, stručnjaci, filozofi, mudrijaši i vojskovođe. Prostor je bio ograđen kako ih nitko ne bi mogao vidjeti, dok se naokolo njih nalazilo na stotine ratnika sa zadatkom očuvanja sigurnosti svake osobe za stolom.

    „Kao što svi znate“, započeo je Predsjednik, „prije mjesec dana imali smo sastanak s Istočnom stranom. Iako smo došli do sporazuma, oni nisu održali obećanje. Nisu živjeli mjesec dana prema našem stilu, stoga nismo ni mi prema njihovom.“

Obratio se svojoj Lijevoj ruci. „Pošaljite jednog izviđača na Istočnu stranu i recite mu neka prenese našu poruku da prihvaćamo fizički obračun.“
Istočni svijet

Nakon deset dana napornih treninga koji fizički i psihički mogu izludjeti svako živo biće, glavni vojskovođa Istočne strane pronašao je najboljeg i najotpornijeg ratnika.

    Oduševljeno ga je predstavio Predsjedniku, a ovaj ga potapšao po snažnim ramenima. „Ti ćeš zastupati čitavi naš svijet.“

Zapadni svijet

Nakon deset dana napornih treninga koji fizički i psihički mogu izludjeti svako živo biće, glavni vojskovođa Zapadne strane pronašao je najboljeg i najotpornijeg ratnika.

    Oduševljeno ga je predstavio Predsjedniku, a ovaj ga potapšao po snažnim ramenima. „Ti ćeš zastupati čitavi naš svijet.“

Na granici između Zapadnog i Istočnog svijeta

Veliki dan za obračun je napokon došao!

Na stotine naoružanih vojnika s obiju strana pripremljeno je stajalo u slučaju nepredvidljivih suparničkih poteza. Nitko od njih nije prelazio svoju granicu, ali bili su spremni. Ako će biti potrebno, učinit će sve kako bi zaštitili svog predsjednika, ali i svoje razmišljanje o svijetu.

Prema dogovoru kojeg su se držali, njihovi najbolji ratnici stali su prsa uz prsa. Prvi je bio viši od drugog, drugi snažniji od prvog, prvi brži od drugog, drugi spretniji od prvog, prvi pametniji od drugog, drugi inteligentniji od prvog, prvi mudriji od drugog, drugi lukaviji od prvog, prvi iskusniji od drugog, drugi mlađi od prvog.

Predsjednici su sjedili na visokim tribinama dok su se njihovi ratnici pripremali za početak borbe. Problem je nastao kada se nisu mogli složiti koja će strana odrediti početak obračuna.

Na kraju su došli do sporazuma neka vjetar bude sudac koji će označiti početak. Zapadnjaci su postavili visoki štap između boraca, a Istočnjaci stavili zastavu; jedna polovica bila je bijela, druga crna.

Međutim, bilo je ljeto, a toga dana ni oblačka na nebu. Beskrajno plavetnilo zagospodarilo je prostorom, dok je sunce grijalo pješčano tlo i tuklo oba ratnika.

Nekoliko puta obojica su pomislila kako je zapuhao vjetar. U tom trenutku su iskoraknula prema naprijed, samo da bi se uvjerila kako se vrućina poigrava s njihovim umovima. Zastava se nije ni pomakla, a kamoli uzdigla.

I tako čitavi dan i čitavu noć.

Pa još jednom i još jednom.

Nisu samo dvojica snagatora bila izgladnjela i neispavana, nego i svi ostali; oni tamo u publici, oni tamo vojnici koji su trebali biti spremni za obračun ukoliko suparnička strana prekrši dogovor, pa čak i oni – dvojica veličanstvenih predsjednika.

Svi su se u svakom trenutku mogli okrenuti i vratiti u središte svojih strana po hranu i vodu, po novu taktiku, po drugi plan, ali nisu. Sasvim suprotno – nitko se nije ni pomaknuo.

Svi su buljili u zastavu, željno iščekujući vjetar. Ali on nije posjetio neutralno područje. Nije i nije.

Zapadnjaci su još jednom međusobno komentirali kako je Bog zaboravio na ljude ili uopće ne postoji.

Istočnjaci su još jednom međusobno komentirali kako Bog ne želi da dođe do sukoba ili im želi pomoći na način da iscrpi Zapadnjacima snagu.

Povremeno bi netko doviknuo kako osjeća vjetar, ali ubrzo bi utihnuo. Zastava bi mirovala. Nakon deset dana, ne samo da se nije više moglo odrediti koji vojnik viče kako mu se čini da puše vjetar, nego ni na kojoj se on strani nalazi.

Svijet je stao, dok su Zapadnjaci i Istočnjaci, Istočnjaci i Zapadnjaci ležali na tlu i gledali u zastavu.

Svijet je stao, dok su Zapadnjaci i Istočnjaci, Istočnjaci i Zapadnjaci ležali na tlu i gledali u zastavu kao pokošeni, dok su im tijela bila posve uništena bez da ih je itko dotaknuo.

Svijet je stao, dok su Zapadnjaci i Istočnjaci, Istočnjaci i Zapadnjaci ležali na tlu i gledali u zastavu, dok su im tijela bila…

Ne, ne, ne… Nisu više gledali u zastavu i to što se nalazilo na tlu nisu više bila tijela, nego trupla.

***

Jednom davno na jednoj izgubljenoj zemljopisnoj karti, bijahu dva različita načina razmišljanja, dva suparnička tabora, dva sasvim različita svijeta. I jedni i drugi željeli su da njihove ideje zavladaju čitavim prostorom što postojaše. I jedni i drugi žudjeli su za moći i ugledom. I jedni i drugi bijahu spremni izgubiti život za ono u što vjerovaše.

Stoljećima kasnije

Iz praha i pepela, iz mora i kopna, iz neba i zemlje izniknuo je novi život. Jedno kratko, ali uistinu kratko vrijeme svi su živjeli u slozi i zajedništvu. No nakon tih dvije i pol minute, shvatili su da imaju drugačije poglede na svijet; jedni su htjeli tradicionalizam, drugi modernizam.
   
    I nakon mnogo godina različitih razgovora, rasprava i sastanaka ipak su se složili u vezi jednoga – bit će ozbiljnih, ozbiljnih problema.

SVRŠETAK