četvrtak, 12. siječnja 2017.

Slavica Gazibara | Snatrenje




Često kad zima ograniči
miris na kuću
i prigušeno šume vjetrovi,
a noć se uvlači i pogled jedva
razaznaje išta kroz prozor,
snatrim i vidim
kućicu staru i mali vrt.

Ispred ulaza dvije stolice i drveni stol,
a na njemu šalice i lončić s kavom.
Otežale grane jabuka
s dna dvorišta
spustila skoro do trave,
a uz kuću iz starih lonaca
raskalašeno bujaju čuperci puzavaca
s ponekom tamnocrvenom bakinom pelargonijom.
Sve miriše na život.

Upitam se tada gdje si
dušo moja,
je li tvoja
nježnost okopnila
il' kao zaostala ptica
na studeni drhturi…
I više ne znam
je li java postala san
ili san od želje
sreća.

Nema komentara :

Objavi komentar