Mogla je ostati kod kuće na suhom i slikati more boje grožđa, ili drijemati u fotelji, ili gledati neki crno bijeli film na trećem.
Mjesecima već sanja istu sliku potopljene luke, ali čim otvori oči luka nestane. Stalno započinje tu sliku ali nikako ne može pogoditi tu crnu mrtvog mora.
Dosađivanje u toploj kući trenutno joj se čini kao vrhunac dobre zabave, najbolji provod u usporedbi s mokrim kaputom i dugotrajnim hodanjem uz brijeg nepoznate ulice
Zgrada mijenja veličinu i oblik do neprepoznatljivosti i sad se čudi jer takve nikada prije nije vidjela. Podigla je glavu, a zidovi su se dizali do neba i sad joj se činila poput nebodera.
Pogled joj se prilijepio za prozor na prvom katu. Kao da ispod spuštenih roleta u uskim prorezima žmirka slabašno svjetlo. Možda namjerno ostavljeno svjetlo, a možda je i netko promatra dok tako uporno hoda gore dolje s otvorenim kišobranom?
- Mogu ja to, jaka sam ja, mogu još satima izdržati na kiši. Imam mrak, imam toplu kišu, imam kišobran, imam zaklon. Ne trebam izgovore.
U tom besmislenom gore-dolje čekanju, razmišljala je o mogućim raspletima, o dijalozima, o monologu, o šutnji.
Još uvijek je mogla otići, ali krenula je poput lutke, stepenicu po stepenicu. Spustila je kišobran i ušla na svjetlo. U hodniku ju je dočekalo bolesno, žućkasto svjetlo, vlaga i miris mokrog kaputa koji se sušio na radijatoru.Dio po dio zaključavala je u sebi. Samo ju je lice odavalo. Nikada ništa nije znala sakriti, sve se na licu vidjelo. Nikada joj lice nije bilo od pomoći.
Neće započinjati raspravu, mogla bi to biti zamka iz koje se neće znati izvući. Mogla bi postati sasvim prihvatljiva ginjolka.
Lutkar je već odavno, izdaleka umetnuo ruke i upravlja prstima iznutra. Lutka ima drvenu glavu i može dobro podnijeti udarce sa svih strana.
- Zajedno podižemo obje ruke, spuštamo glavu na prsa, pokrivamo oči, brišemo suze. Taako, ne treba nam maramica, suze nisu prave. – čula je lutkara .
Lutka je upala u zamku! Počela je manipulacija, bezglasna i bezbolna.
- Sad ćemo za stol i popiti čaj.
Na stolu mobitel koji se povremeno javlja plavim svjetlom i tamna mrlja čaja u šalici.
Otpila je samo gutljaj i spustila šalicu na stol.
U krilu lutke, klonule ruke kao dvije mrtve ptice.
Mjesecima već sanja istu sliku potopljene luke, ali čim otvori oči luka nestane. Stalno započinje tu sliku ali nikako ne može pogoditi tu crnu mrtvog mora.
Dosađivanje u toploj kući trenutno joj se čini kao vrhunac dobre zabave, najbolji provod u usporedbi s mokrim kaputom i dugotrajnim hodanjem uz brijeg nepoznate uliceZgrada mijenja veličinu i oblik do neprepoznatljivosti i sad se čudi jer takve nikada prije nije vidjela. Podigla je glavu, a zidovi su se dizali do neba i sad joj se činila poput nebodera.
Pogled joj se prilijepio za prozor na prvom katu. Kao da ispod spuštenih roleta u uskim prorezima žmirka slabašno svjetlo. Možda namjerno ostavljeno svjetlo, a možda je i netko promatra dok tako uporno hoda gore dolje s otvorenim kišobranom?
- Mogu ja to, jaka sam ja, mogu još satima izdržati na kiši. Imam mrak, imam toplu kišu, imam kišobran, imam zaklon. Ne trebam izgovore.
U tom besmislenom gore-dolje čekanju, razmišljala je o mogućim raspletima, o dijalozima, o monologu, o šutnji.
Još uvijek je mogla otići, ali krenula je poput lutke, stepenicu po stepenicu. Spustila je kišobran i ušla na svjetlo. U hodniku ju je dočekalo bolesno, žućkasto svjetlo, vlaga i miris mokrog kaputa koji se sušio na radijatoru.Dio po dio zaključavala je u sebi. Samo ju je lice odavalo. Nikada ništa nije znala sakriti, sve se na licu vidjelo. Nikada joj lice nije bilo od pomoći.
Neće započinjati raspravu, mogla bi to biti zamka iz koje se neće znati izvući. Mogla bi postati sasvim prihvatljiva ginjolka.
Lutkar je već odavno, izdaleka umetnuo ruke i upravlja prstima iznutra. Lutka ima drvenu glavu i može dobro podnijeti udarce sa svih strana.
- Zajedno podižemo obje ruke, spuštamo glavu na prsa, pokrivamo oči, brišemo suze. Taako, ne treba nam maramica, suze nisu prave. – čula je lutkara .
Lutka je upala u zamku! Počela je manipulacija, bezglasna i bezbolna.
- Sad ćemo za stol i popiti čaj.
Na stolu mobitel koji se povremeno javlja plavim svjetlom i tamna mrlja čaja u šalici.
Otpila je samo gutljaj i spustila šalicu na stol.
U krilu lutke, klonule ruke kao dvije mrtve ptice.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.