Ispovijed jedne čitateljice X.

O romanu "Pijetao koji je pao s neba" Mladena Kušeca

Piše: Mirjana Mrkela

Moj prvi pijetao
   
Kada se moj rođak oženio, nisam znala koliko je star. Žena se zvala Adika i sva rodbina je diskutirala o njenoj starosti. Jer, ona je bila starija od njega nekoliko godina. Imala ih je, govorkalo se, blizu 30. Ja nisam imala ni punih pet kada smo im krenuli u posjet. Strašno je stara, mislila sam, očekujući Babu Jagu ili neku njezinu vršnjakinju. Iako nije izgledala kao starica, nisam se odrekla svojih uvjerenja. Pripremila nam je ukusnu večeru, kolače i sve kako treba. I postelje su nas čekale, s posteljinom urešenom vezom.
   
Predloženo mi je neka prije spavanja pođem na pi-pi. Drvena kućica koja je služila u tu svrhu nalazila se na suprotnoj strani dvorišta. Sve se vidjelo jasno kao po danu, jer su svijetlile čak dvije žarulje. Adika nije išla sa mnom. Ostala je pred kućnim vratima, nešto poslujući. Nisam mislila ni da sam velika, ni da sam mala. Samo sam, ne znam temeljem čega, bila uvjerena da mi ne treba ničija pomoć. Prešla sam više od polovice nevelikog dvorišta, kad se dogodilo!

   

Najednom se stvorio crvenkasti pijetao i bacio se na moju lijevu nogu. Kljucnuo me je između remenčića sandale. Čak dva puta prije nego što je Adika dotrčala. Uopće ne znam što mu je učinila. Kada sam izašla iz zahoda, čekala me je na istome mjestu. Pijetla nije bilo na vidiku. Kasnije sam doznala da taj stvor histerično napada na sve što je bijelo. A ja sam, po nesreći, nosila bijele sandale. Rane na mome stopalu izgledale su kao dvije male oguljotine. Ali tresla sam se od straha i dugo nisam mogla zaspati. Tek sutradan sam pogledom prešla preko kokošinjca. Onako usput, dok sam u kutu dvorišta oblikovala kućice od glinaste zemlje. Stajao je na jednoj nozi i lukavo me promatrao, tobože okrenuvši glavu prema nečemu drugom. Nije mi mogao ništa, jer je među nama bila žica. Pitala sam Adiku je li to onaj isti. Ona se tajanstveno osmjehnula, ostavljajući mi da donesem vlastite zaključke.

Istarski pijetao

    Istra, najveći hrvatski poluotok, također ima svoga pijetla. On nije najveći među pijetlovima, ali je okretan i snalažljiv.

    Dakle, vrlo zgodan kao glavni lik u jednome romanu. Riječima pisca toga romana: "Neki u dvorištu i u okolici su ga voljeli, a neki nisu." Riječima samoga pjetlića: "nitko nije ostajao nezainteresiran".

    Pisac, Mladen Kušec, još tvrdi i to da su takvi pijetlovi nekada korišteni za ugovorene borbe. A stručnjaci tvrde da su njihov neveliki stas i neosporna žilavost posljedice oskudne ishrane i ljetnih suša. Zato nije čudno što su ljubitelji ove pasmine odlučili nešto poduzeti. Žele istarske kokoši i pjetliće spasiti od izumiranja.

    Kako se to spašavanje odvija, neću vam tumačiti. Međutim, zanimljivo je da se spomenuta akcija pročula nekoliko godina nakon što je gospodin Kušec opisao avanture svoga Strahunca. Vjerojatno su, osim mene i drugi pročitali ovu važnu rečenicu: "Ako je jedini, barem jedini za koga znamo, onda ga treba zaštititi."

Mladenov pijetao

    Možda ste i vi negdje sreli gospodina Mladena. Možda ste s njim razgovarali. I zasigurno ste čuli kako razgovara s djecom. Ova će vas knjiga dodatno uvjeriti da je on sjajan razgovarač. Jer u njoj je sve ludo i zabavno, kao u dobrom crtanom filmu. A životinje znaju govoriti. Vučjak Reks, kujica Lora, kozlić Miki, koza Zrinka, mačak đino, magarac Miško i drugi. Napominjem, može vam koristiti, taj se magarac ritne kad je zadovoljan.

    Doduše, životinje ne govore s ljudima iako ih izvrsno razumiju. A ljudi, kao što svi znamo, nisu sposobni razumjeti životinjski jezik. Zaboravite doktora Dolittlea, jer njega ovdje nema!

    No ima nekih drugih osoba, od kojih mi je najsmješnija gospođa Žana. Malo je raščupana i podebela, što je ne priječi u nošenju jarko crvene haljine s volančićima. Evo kako se junačni Strahunac ponašao kada je krenula prema njemu: "Napuhnuo se, čudno uzdignuo perje oko glave i na leđima." "Poskočio je malo u zrak kao da će poletjeti, nabrusio je kandže na zemlji, spretno kao da to radi svaki dan i postavio se prema ženi. Cijelim svojim bićem želio joj je pokazati da nije dobrodošla, da mu se ne sviđa i da ga ostavi na miru."

    Ali budite bez brige, niti je pjetlić napao, niti je crvenohaljinasta gospođa zlonamjerna! I u priči i u stvarnome životu, opasnost dolazi iznenada. Strahuncu se dogodilo ovako:

    "Kad se ogledao oko sebe, shvatio je da njegov neočekivani izlazak i znatiželjnu šetnju nitko nije opazio. Ipak, nije bilo baš tako. Doduše njegov izlazak nije vidio nitko od prijatelja, ali"...

    Dragi prijatelji i oni koji to niste, zamislite nastavak! Ili otvorite knjigu i pročitajte što je bilo dalje!