Kolumne

nedjelja, 22. siječnja 2017.

Daniela Bobinski | Tko je on?


Nastavak priče: Čovjek koji je plašio ljude - 4.

Veronika je ubrzala korak. Zbog ovog čudaka još će zakasniti na dugo planiranu kavu sa svojom dragom prijateljicom. Ali neka, pokazala mu je. Glupan. Tako lajati na ljude iz čistog mira. Ma, ne želi na njega potrošiti više ni misao.

Odmahnula je glavom kao da će tako otresti i misli koje su joj neprekidno navirale „Tko je on?“… „ Što čovjeka može natjerati da se popne na stablo i tako laje na ljude?“… „ To je zasigurno genetika, tu nema pomoći. Neki ljudi nosi taj gen ludila i on se aktivira kad-tad.“

Začula je zvuk poruke na mobitelu. Zastala je, otvorila torbu i pogledala, Marina. „Neee. “ Ali tekst poruke bio je neumoljiv i nepromjenjiv: „ Žao mi je draga, ne mogu doći danas. Velimiru dolaze neki važni ljudi i Sonja me zamolila da joj pomognem oko organizacije ručka. Sutra u isto vrijeme, na istom mjestu. Nadam se da već nisi krenula?“

Veronika je duboko uzdahnula, a onda u maniri prave dame odgovorila: „ Nema problema draga, ionako sam planirala poći do šeširnice. Može sutra. Vidimo se.“

Nastavila je dalje preko trga do salona šešira, kad li je u trku zahvati neki mladić te njena dizajnerska torba po drugi put završi na podu. Upravo je naumila izreći „Bedak jedan“  no mladić je zastao, podigao joj torbu i sagnuvši se kako bi je pogledao u oči brzo rekao: „Oprostite, nisam htio, jako kasnim!“ Ispod plavog   pramena kose koji mu je nestašno padao preko lijeve obrve gledale su je živahne, modre oči. Ne sačekavši odgovor već je jurio niz trg, manje ili više spretno zaobilazeći ljude kojih je kao i uvijek na trgu bilo mnoštvo. Gledala je za njim trenutak. „ U redu je“ pomislila je, a modre oči dječaka zamijenile su jedne druge, jednako modre, s tim pramenom preko lijevog oka.

„Kakav dan. No, neću dozvoliti da mi ga išta pokvari“ odlučila je i krenula dalje do salona.

No, danas joj se niti jedan šešir nije svidio. Inače bi joj kupnja nekog modnog dodatka trenutno popravila raspoloženje. Ništa ne može tako brzo obojiti svijet kao marama od svile ili popraviti njegovu sliku kao kvalitetne naočale, elegantan šešir, on pak sasvim učinkovito štiti glavu od teških misli. Ipak, danas ništa od toga nije uspijevalo.

„Svemu je kriv onaj glupan, s njim je sve započelo!“ ljutito je pomislila, a onda se zahvalila na trudu, ljubazno pozdravila trgovkinju i otmjenim korakom izašla na ulicu. Bolje je da ode kući. Sutra će zasigurno biti bolji dan. Ali do Trga će sutra definitivno ići tramvajem.

Sutradan, obukla je svoju omiljenu tamnozelenu kombinaciju, uz bordo torbu i rukavice te naravno svilenu sivu  maramu prošaranom istim bojama. Pogledala se u masivno ogledalo koje je visjelo na zidu i zadovoljna onim što vidi  krenula u grad.
Tramvajem je prešla preko Zrinjevca no nije mogla a da ne pogleda na mjesto gdje je jučer sjedio „ lajavac“. Iznenadila se kad je osjetila razočaranje što ga tamo više nema. „Bože, baš sam glupava!“ pomislila je i nastavila dalje gledati na ulicu. U rukama je nosila uredno složene novine sa tekstom „Čovjek koji je plašio ljude“.

Marina je već čekala ispod sata. Nakon kratkog pozdrava i poljubaca u obraze zajedno su odlučile sjesti u Dubrovnik , od tamo je bio mnogo ljepši pogled na Trg. 

- Kako je, mila? Nadam se da ti nisam jučer previše poremetila planove.

- Ne. Jučer je i bez našeg susreta bio vrlo zanimljiv dan. Evo, pročitaj članak.

Veronika je sa neskrivenim zadovoljstvom  pratila izraz lica svoje prijateljice, čekajući pravi trenutak da pred nju iznese informaciju da je upravo ona zaslužna za sređivanje ove nemile situacije. No izraz lica njene prijateljice bio je sve drugo od onoga što je očekivala. Ona je prvo zainteresirano čitala, a onda prasnula u smijeh uz glasno:

- Isuse dragi, pa on nije normalan, pa on je to stvarno napravio!

Marina se smijala čak i suviše glasno za mjesto na kojem su se nalazile, ali jednostavno si nije mogla pomoći.

- Hahaha, pa on je skroz lud.

Veronika ju je zapanjeno gledala, a onda tiho rekla:

- Čekaj, hoćeš reći da ti njega poznaješ?

- Koga? - pitala je Marina još uvijek se smijući.

- Pa, lajavca!

- Koga? Lajavca?- taj nadimak kod Marine je izazvao još veću provalu smijeha.

Kad se napokon smirila, Marina je  ispričala Veroniki o ideji  njenog dobrog prijatelja i kako je čak i njezin sin, inače liječnik sa psihijatrije, bio uključen u cijeli taj umjetnički performans.

- Umjetnički performans?... - Veronika je bila shrvana. Cijeli njezin plan da impresionira svoju prijateljicu srušio se i ne samo to, ispast će totalna glupača što ga je prijavila.

- Ma Viktor ti je uvijek bio sklon rušenju uvriježenih mišljenja, kao mlad silno je volio dubokoumne rasprave, a tek te njegove metafore. Ponekad većina nas nije imala pojma o čemu on priča. Dragi Viktor. Zaista sam mislila da se šali. Nisam vjerovala da bi se doista usudio to napraviti, ne u našim godinama, kada je tako lako proglasiti nekoga  dementnim.

Marina se nasmijala svojoj dosjetki, no tek tada je primijetila da njena prijateljica ne dijeli njeno oduševljenje, čak naprotiv, sjedila je s rukama u krilu sa zbunjenim izrazom lica i očiglednim osjećajem krivice?

- Veronika?

- Ja sam tog čovjeka prijavila. Nazvala sam hitnu… I oni su ga onda pokupili. Koja sam ja glupača.

- Što si? – Marina si unatoč svom uloženom trudu da još više ne oneraspoloži prijateljicu nije mogla pomoći pa je opet prasnula u iskren i glasan smijeh.

- Ti si ga prijavila. Pa ja ću poludjeti! – nastavila se smijati, gledajući u fotografiju u novinama  - Moja najbolja prijateljica lišila je slobode mog najboljeg prijatelja. Pa ovo ni Zagorka ne bi bolje smislila.

- Marina, prestani! I bez tvojih dosjetki  se osjećam dovoljno grozno. Pa, otkud sam ja znala… Ja i moja vječna želja da sve ispravim i uredim. Moje glupo miješanje u tuđe poslove.

- Ma dobro je, Veronika. Nemoj se osjećati tako loše. On je sve to predvidio. Računao je da su velike šanse da završi tamo. Zato je sve dogovorio unaprijed s Velimirom. Zasigurno je već vani.

Činjenica da šteta koju je počinila i nije tako velika Veroniku nije umirila. Veći problem joj je bio što je ispala tako naivna. A Marina još i poznaje tog čovjeka. Mogućnost  da bi mu mogla opet doći na oči užasavala ju je.

- Ma Viktor ti je tak divan čovjek. Ja ti njega naprosto obožavam. On je jedan od ljudi koje pod svaku cijenu želiš zadržati u životu. Znam još samo jednu takvu osobu.

Veronika je i nije najpažljivije slušala. Bila je sasvim utonula u osjećaj neugode u koju ju je dovela njena pretjerana revnost.

Marina je zato položila svoju ruku na njenu i tiho ponovila:

- Znam još samo jednu takvu sobu. Tebe.

- Mene?... Da, svakako. Baš mene.

- Kad bolje razmislim, vas dvoje bi se odlično slagali.

Veronika ju je pogledala otvorenim očima.

- Da, da… Kad te se samo sjetim kakva si bila prije. Neobuzdana sanjalica. Zaljubljenica u lijepo. Maštalica.

Veronika je popravila rubove na suknji i tiho rekla:

- Davno je to bilo… Danas sam drugačija osoba.

- Ja mislim da nisi. Ta bosonoga djevojka koja skakuće po lokvama još se krije negdje u sjeni tvog sjetnog oka.

- Joj, Marina prekini. Sjetnog oka - ponovila je posprdno.

Obje su se nasmijale.

- To ti je Viktor. On ima tu nekakvu neobičnu moć da izvuče iz mene ono moje zaboravljeno ja.  Uvijek kad sam s njim postajem ona ista djevojka iz naše mladosti.

Veronika je šutjela. I ona se prisjećala sebe kakva je nekada bila. Prije nego što joj se dogodila uspješna karijera, poznati suprug i mondeno društvo.

- Te djevojke više nema - rekla je Veronika sa sjetom u glasu.

Neko vrijeme sjedile su šutke utonuvši svaka u svoja sjećanja.

Tišinu je prekinula Marina iznenadnom i glasnom objavom svoje upravo donesene odluke:

-Ti njega moraš upoznati! Jednostavno moraš! I neću čuti nikakve blesave isprike! Toliko mu valjda duguješ.

Veronika se prvo htjela pobuniti, ali znatiželja je u njoj bila jača. Pa taj glupi pramen sjede kose koja mu je visjela preko lijevog oka na slici u novinama.

Samu sebe iznenadila ja kad je čula kako jasno i glasno pristaje:

- Pa dobro. Onda ću ga upoznati.

Marina se zadovoljno zavalila u stolac i otpila srk kave gledajući prolaznike na Trgu. Na licu joj je sjao dražestan i veseo osmijeh. Viktor i Veronika. Kako savršeno!

Nema komentara :

Objavi komentar