Kolumne

nedjelja, 22. siječnja 2017.

Robert Janeš | Pitanja ni na papiru ne lažu


Uzeo sam olovku,
uzeo sam i komad papira
dvadeset i jedan na dvadeset devet zarez sedam

Istinu odlučih nacrtati.
Da, istinu.

Ali govno ispade preveliko
za taj ograničeni komad
papira.

Zato uzeh tipkovnicu:
odlučio sam pisati virtualno!
Tu nema okvira
tu je i okvir virtualan
pa i govna prema tome
mogu biti beskonačna.

I sad, počeše se postavljati pitanja.
Sama od sebe.
Ali - je li to moguće?
Jer nije pitanje neka osoba
ili duša
koja se preispituje;
to je samo sklop riječi,
niz koji završava
razgotkom u obliku kuke
koju kao da treba
turiti u rupu
ispod.

Da, pitanja,
o tome je riječ!

Što je bilo kad smo mislili?
Što smo mislili kad smo htjeli?
Što smo htjeli kad smo mislili?

I možeš se počešati onda
s tom kukom
tamo gdje te svrbi.

I možeš sjesti onda
i zagledati se u daljinu
koja je zaista i tvoja nutrina.
I možeš pitati se onda:
Tko sam
zapravo
Ja?

Nema komentara :

Objavi komentar