uzeo sam i komad papira
dvadeset i jedan na dvadeset devet zarez sedam
Istinu odlučih nacrtati.
Da, istinu.
Ali govno ispade preveliko
za taj ograničeni komad
papira.
Zato uzeh tipkovnicu:
odlučio sam pisati virtualno!
Tu nema okvira
tu je i okvir virtualan
pa i govna prema tome
mogu biti beskonačna.
I sad, počeše se postavljati pitanja.
Sama od sebe.
Ali - je li to moguće?
Jer nije pitanje neka osoba
ili duša
koja se preispituje;
to je samo sklop riječi,
niz koji završava
razgotkom u obliku kuke
koju kao da treba
turiti u rupu
ispod.
Da, pitanja,
o tome je riječ!
Što je bilo kad smo mislili?
Što smo mislili kad smo htjeli?
Što smo htjeli kad smo mislili?
I možeš se počešati onda
s tom kukom
tamo gdje te svrbi.
I možeš sjesti onda
i zagledati se u daljinu
koja je zaista i tvoja nutrina.
I možeš pitati se onda:
Tko sam
zapravo
Ja?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.