Miroslav Pelikan | Galeristi i drugi iz kratke ulice V.

Emil se s Dorom vratio isprva ponešto zbunjen, nedovoljno utažene znatiželje, u veliki stan i tada, odjednom, shvatio jednostavnu istinu.

Bitno je samo vrijeme, trajanje, vrijeme provedeno pored ili uz sliku. Naime, svatko, tko je na bilo koji način proveo određeno vrijeme u neposrednoj blizine Bulićeve Mrtve prirode, bio je obilježen kobnom sudbinom. Koliko si vremena proveo uz to ulje, niti ne misleći na njega, toliko će te ona naštetiti, nauditi bilo kako, posredno ili neposredno, ona nikoga ne ostavlja po strani, nikoga ne zaboravlja, kod nje su svi jednaki, u potpunosti izjednačeni, važno je samo vrijeme, koliko te je okrhnulo srebrnih zrnaca iz klepsidre.

No dobro, mislio je već pomalo umireni Emil, tek sam kratko vrijeme bio s njom i malo sam joj bio izložen, srećom.

Razgledao je iznova sve zapise, bilješke, sjećanja o događajima koji su opustošili dio Kratke ulice i bez mnogo ustezanja ili promišljanja, poderao ih, smrvio, pretvorio u ništa.

Emil je bio svjestan kako sve te događaje valja zaboraviti, prepustiti zaboravu, ukloniti iz povijesti vremena i na njih više nikada i ovako izbrisane i ne pomisliti.

On mora misliti jedino na Doru, a Kratka ulica mora potonuti u vječni zaborav.

Tatjana se iznenada vratila s putovanja, koje je po svemu sudeći i po njezinim reakcijama od prije trebalo mnogo duže potrajati.

Ustuknula je kada je začula nekoliko Dorinih ljupkih riječi na vratima stana u Strmoj ulici, no poslije kratkog pozdrava odjurila je u svoju gluhonijemu radnu sobu.

Iste večeri, Dora je dotrčala s lutkom u Emilovu radnu sobu.

- Vidiš, neće spavati, zavapila je Dora.

- U redu, da vidimo što možemo učiniti.

Dora je tvrdila da njezina lutka ne želi nikako zaspati pa ni nakon svih njezinih molbi i preklinjanja. Dijete je izmučeno zaspalo tek pred jutro u udobnom zelenom naslonjaču.

Emila su te noći progonile misli, sjećanja na onaj trenutak kada je Bulića prepustio vatri i otklonio kob, no je li bilo na vrijeme?

Dora se budila nekoliko puta, plakala je. Emil ju je umirivao, držao u krilu sve dok iznova ne bi zaspala.

Tada je Emilu sinulo. Treba izbrisati svaki trag na galerije iz Kratke ulice. Valja uništiti svako sjećanje na galeriste.

Već sutra, započinje svoju posljednju bitku.

U idućim tjednima, isprva, svakih nekoliko dana a onda, redovito iz broja u broj, glavni je urednik započeo u utjecajnom Gradskom listu pravu hajku protiv stanja, izgleda, opće zapuštenosti i propadanja neuređene Kratke ulice.

Emil je pisao, grad mora disati, staru i nepotrebnu Kratku ulicu valja jednostavno sravniti sa zemljom i krenuti s novom, adekvatnom izgradnjom, bez obzira što je riječ o gornjogradskoj ulici jer grad u ovome trenutku nema sredstava s kojima bi restaurirao ruine, jednostavnije je okupiti investitore i izgraditi iznova novu ulicu.

Svakodnevno je Emil obasipao svoje čitatelje, građanstvo s novim informacijama o suvišnom životu stare Kratke ulice, povremeno napominjući kako bi možda ipak bilo mudro vratiti najstariji naziv, Kamenita ulica.

I doista, uskoro su pokrenute akcije, najprije iz građanskih udruga, gradska vlast je napokon prihvatila inicijativu građana za sanaciju, kako se govorilo i pisalo, Kratke ulice, što je praktično značilo, rušenje postojećih i gradnju novih ekskluzivnih objekata.

Tatjanin otac, gradonačelnik, u trećem mandatu, cijeli je dan provodio na terenu, nadzirući rušenje a zatim i realizaciju planova izgradnje.

Za manje od tri mjeseca od stare Kratke ulice nije ostao ni kamen na kamenu. Ubrzo je žestokim ritmom krenula realizacija veličanstvenih urbanističko arhitektonskih planova.

Emil je bio sretan. Napokon je i ta ulica potonula u zaborav, nestala je iz postojanja a izronila je Kamenita, sretno joj bilo, smiješio se Emil.

Početkom jeseni, Dora se spremala za upis na fakultet, Emil je osjetio bolove koji su mu napadno sličili onima koje je opisao teško bolesni Zia.

Emil je bio spreman susresti anđela smrti, Doru je osigurao povećom ušteđevinom a tu je i djed koji je još uvijek politički aktivan dok je Tatjana putovala i dalje i tražila odgovore na neka svoja davna pitanja.

Zima je Emila zatekla bespomoćnog, u onom istom udaljenom planinskom sanatoriju s finim i ljubaznim osobljem a on je cijelo vrijeme mislio na ubojito oružje malog ali učinkovitog kalibra.