Daniela Bobinski | Sašenka

Nastavak priče: Čovjek koji je plašio ljude - 5.

Hodao je ovim nogostupom po tisućiti put. Činilo mu se da već poznaje svaku mrlju na njemu. Svaki zarez i sjenu. Tek povremeno bi podigao pogled kako bi provjerio da mu nitko ne dolazi u susret. Ususret. Tko bi njemu išao ususret? Zabio je ruke još dublje u džepove i još jače prignuo glavu.

A onda se na vlastito iznenađenje potpleo na ravnom asfaltu i jedva izvukavši ruke iz džepova uspio je djelomično zadržati ravnotežu, napravio je zatim nekoliko dugih koraka pokušavajući se uzdržati od pada, veslajući rukama kao da pliva  i na kraju se jedva nekako zaustavio uhvativši se za deblo stabla. Kad se napokon uspio uspraviti , pogledao je prvo je li netko primijetio njegovu novu nespretnu epizodu, a kad se uvjerio da nije, pogledao je oko sebe.

Stablo za koje se držao bilo je ono isto stablo sa kojeg  je neki dan onaj ludi starac zalajao na njega. Sjetio se kako je sav protrnuo, jer se još od malih nogu plašio pasa, zahvaljujući susjedovom psu koji je razulareno lajao svaki put kad bi prolazio pokraj ograde. Jednom je lanac popustio i pas je preskočivši ogradu počeo navirati na njega, koji u to doba bio tek dječarac. Još je jasno pred sobom vidio njegove iskešene zube i nakostriješenu dlaku. Jednako nakostriješen bio je i njegov zatiljak dok je ukopan stajao na nogostupu. Tek nakon nekoliko predugih minuta iz dvorišta je izašla susjeda uz  uobičajenu rečenicu svih vlasnika divljih i nedresiranih pasa:

- Joooj, ne boj se. Pa neće ti on ništa. On samo laje.

Odvukla je psa koji se i dalje trgao kao da će ga, ukoliko se oslobodi, tek tada cijeloga izgristi, a kad su se dvorišna vrata napokon zatvorila, pobjegao je, trčeći cijelim putem do škole dok su mu suze izdajnički zalijevale blijedo lice.

Nikome nije o tome ništa rekao. Baš kao ni dan danas. On jednostavno ne priča o takvim stvarima. O svojim strahovima, brigama, muci jednoličnih dana koji ga dave svojim čudnovato dugim  minutama kao bijelim hladnim rukama.

I onda taj lik. I sada dok je razmišljao o njemu, Saša je odmahivao glavom. On je tog jutra već jedva hodao, vraćajući se iz popodnevne smjene koja je naravno i to ne prvi puta,  u datom trenutku, postala noćna, zahvaljujući dvojici lokalnih pijanaca obješenih o šank i gazdinoj prijateljici, koja je sa društvom odlučila „malko“ produžiti svoj noćni izlazak. Jedva je vukao noge i već dobrih dvadesetak minuta bio mislima u svom toplom krevetu, kad je ovaj zalajao iz visine.

Tada nije imao snage ni odreagirati, ali da mu je sada bio blizu, sasuo bi mu sve u lice. Kako se usuđuje tako plašiti ljude, ne vodeći računa o tome da su možda umorni, da im nije do njegovih blesavih šala. Majmun! Da, to je bio. Obični stari majmun koji ne zna što bi radio i onda uznemiruje pošten radni svijet. Po odijelu koje je imao na sebi dalo se zaključiti da je imućan. Taj sigurno nije vidio ni dana poštena posla. Taj je svoj život odživio na grbači ovakvih kao što je on. Ljudi koji su po cijele dane mukotrpno radili da bi zaradili plaću i imali makar ono osnovno za život. Osnovno. Što je to osnovno?

Pogledavši naokolo pogled mu je pao na bistu koja je stajala u blizini… On nikada neće imati bistu. Saša Horvat, 1992. - 2079. , konobar, izdržao cijeli radni vijek u kafiću na kraju grada, preživio i mirovinu od 700 kn. On nikada neće imati bistu. Osim onu na grobnom humku koji će naslijediti, a koja je zapravo prikazivala njegovog djeda. Sjetio se odjednom i svoje bake. Te divne, romantične žene koja je voljela ruske romane i presudila tome da on danas nosi ime Saša. 

- Sašenka, moj Sašenka - tepala bi mu dok je skakao po vrtu s drvenim mačem i plaštem od njene marame. Bio je to divan vrt. Ispred lijepe kuće sa stupovima od kamena, s istaknutim balkonima i mjedenim  ogradama. Kuće već odavno nema. Ni vrta. Prodali su ga zajedno s kućom i kupili garsonijeru kako bi pokrili dugove i makar donekle normalno živjeli. Stara slava njegove obitelji izblijedjela je brzo poput fotografija njegovog djeda i bake.

- Sašenka, Sašenka moj. Ti ćeš sigurno biti velik čovjek. Ma pogledaj samo taj stav, to visoko podignuto čelo. Te kretnje. Kakav borac! – govorila je baka, a on je pokušavao izgledati još opasnije i snažnije.

Bože, sreća je što ga ne vidi danas. Na što je spao i kako živi. Sam, u zapuštenoj garsonijeri, bez šanse da se išta promijeni, bez volje, bez nade.

A tek mu je 25.

- Sašenka, Sašenka moj, - kao da ju je i sada čuo ili je to samo šumjelo lišće platane ispod koje je stajao.

I onda ga je ugledao. Mirno je hodao, s rukama na leđima. Normalno, lijepo šeće Zrinjevcem, bez brige i pameti. E, sad će ga čuti. Odlučnim hodom prilazio je starcu koji ga je,  kad mu se sasvim približio, pogledao ravno u oči i skinuvši šešir tiho i ljubazno rekao:

- Dobar dan.

- Dobar dan – sasvim je rutinski odgovorio Saša i zamalo dodao još i godinama izgovarano „izvolite“. Starac je nastavio hodati, a Saša je stajao i gledao ga kako odlazi.

Sad ili nikad, pomislio je. U njemu se podignuo sav mjesecima  nagomilavani bijes. Odjednom bio je opet onaj prkosni dječak, istina, bez mača u ruci. Sva sreća, bez mača u ruci.

- Čekajte malo! - povikao je.

Starac je zastao, okrenuo se  i iznenađeno ga pogledao.

Saša je šutio. Nije znao od kuda bi počeo.

- Izvolite – rekao je starac.

- Nemojte vi meni izvolite - rekao je Saša još glasnije.

- Oprostite – rekao je zbunjeno starac ne razumjevši zašto je ta riječ tako isprovocirala  nepoznatog mladića.

Časkom su se šutke promatrali, a onda ga je Viktor prepoznao. Bio je to mladić na kojeg je prvog zalajao prije nekoliko dana.

- Pa to ste vi! – uzviknuo je veselo i krenuo prema Saši s rukom ispruženom na pozdrav. 

Gad. Kao da je znao. U Sašinim mislima je  jasno zvonio bakin glas:

- I uvijek prihvati ispruženu ruku.  Treba prilično mnogo volje i dobre namjere da čovjek prvi pruži ruku pomirnicu. A onda oprezno. Ne brini, uskoro ćeš saznati je li bila iskrena ili ne. Neiskreni ljudi ne mogu protiv svoje naravi i razotkriju se vrlo brzo. 

A taj starac je sad stajao pred njim sa širokim, iskrenim osmjehom i vedrim pogledom i tom ispruženom rukom.

Što je drugo mogao, prihvatio je ruku i pozdravio ga.

- Kako ste? – upitao je Viktor.

Ovaj razgovor svakako nije krenuo smjerom  koji je Saša želio.

- Danas sam dobro - odgovorio je naglasivši „danas“ .

- Drago mi je - rekao je Viktor, a onda znatiželjno, ali oprezno dodao - a inače niste baš dobro ili?
E to je sad već bolje, pomislio je Saša.

- Puno sam bolje u dane kad ljudi ne laju na mene s drveća.

- Oh, oprostite. Jesam li vas jako uplašio? Nisam htio. Htio sam vas samo malo trgnuti iz tih tmurnih misli u koje ste, izgledalo mi je, zapali.

Saša je šutio.

- Bio je to moj smiješni pokušaj da nešto promijenim. A nije se dogodilo ništa osim glupog članka u novinama, zbog kojeg me sada susjedi izbjegavaju.

Promjena. Ta riječ je zasvijetlila u Sašinim mislima kao putokaz. Kao signal koji je svijetlio u magli njegovih dosadnih dana. Životarenje. To je bilo ono što je prolazio. Životarenje, a ne život.

- Što ste htjeli promijeniti? - zapitao je zainteresirano.

- Ah, to je duga priča - rekao je pomalo rezignirano Viktor.

- Mene zanima ta priča. Htio bih čuti što vas je nagnalo da me onog jutra sasvim nevina prestravite, tako da sam protrnuo do kosti i da me ispunite bijesom koji sam vam sada htio sasuti u lice. Nadam se da imate dobro objašnjenje - dodao je Saša pokušavajući zvučati što ozbiljnije, nehotice zauzimajući stav koji je jednoć imao dok se u vrtu igrao mačevanja. Brada mu se podignula, kao i ramena, a obrve se namrštile. 

Njegova ozbiljnost na Viktorovom licu nije uzrokovala ni najmanju promjenu. I dalje se blago smiješio i gledao ga sasvim otvorena pogleda.

- Imate li malo vremena? Da sjednemo u obližnji kafić, pa vam sve u miru ispričam.

Sašu je taj prijedlog sasvim smeo. No, nekim čudom,  to mu se učinilo kao odlična ideja. Neka i njega netko jednom usluži. Bit će divno sjesti na kavu, još u društvu ovako otmjena gospodina. I uostalom, da čuje što taj sitni starčić ima reći u svoju obranu.

- Srećom baš imam nešto vremena - rekao je, pogledavši kao ovlaš sat na zapešću, kao da je ovo iznimka od inače prezauzetih dana.

- Sjajno! – uzvratio je Viktor veselo i rukom mu galantno pokazao smjer.

- Ako smijem znati, kako vam je cijenjeno ime?

- Saša - odgovorio je Saša, a u sebi nehotice dodao „ Sašenka“ .

- Saša, krasno ime. Ja sam Viktor. Viktor Kralj.

- Dala mi ga je moja baka. Voljela je ruske romane, otuda i ljubav spram ruskih imena.

- Voljeli ste baku?

- Jako. Bila je sjajna žena. Vjerovala je u mene kao nitko drugi. Mislila je da ću postati velik čovjek.
- Pa koliko vidim -  rekao je Viktor odmjerivši ga - bila je sasvim u pravu.

Saša se namrštio i iznenađen zastao, pitajući se  je li taj starac doista tako hrabar da ovo koristi kao novu priliku da ga dodatno isprovocira.

- Prilično ste visoki - dodao je Viktor uz osmijeh.

Saša se nasmijao, a onda mu se i Viktor s olakšanjem  pridružio. 

Nastavili su dalje hodati šetnicom. Bili su doista neobičan par. Viktor u svom sivom kaputu, sa šeširom na glavi i rukama na leđima, a Saša u kožnoj jakni i tenisicama, s rukama u džepovima. Ipak, tko bi ih malo duže promatrao primijetio bi zainteresirano okretanje glava, poglede u oči i nakon nekoliko prijeđenih desetaka metara živo gestikuliranje mladića.

Krošnje platane nad njima  i dalje su šumjele na vjetru. A, ako bi tko bolje slušao možda bi ih i čuo kako šapuću:

- Sašenka, Sašenka…

___________________

Ima li nešto između Lane i Doriana ili Veronike i Viktora? Svi oni koje zanima što se dalje dešavalo imat će prilike pročitati u knjizi koja je u pripremi.