 |
| Mario Kovačević, 2014. |
Nemam blog, a niti Facebook stranicu iz razloga koje ovdje ne treba posebno elaborirati.
Priča o rođenju je ujedno i malo prošireni početak biografije.
***
O rođenju i rađanju
Rođen sam jednog vrućeg utorka na kraju ljeta, oko 5 i 15 ujutro, kad je vrelo sunce milostivo dopustilo da malo svježine dopre do ranoranilaca i onih koji se spremaju na spavanje; u gradu na raskršću puteva prema svim stranama svijeta, a posebno prema istoku i zapadu. Gradu smještenom između naoko lijene, a zapravo opake, prljave rijeke i poveće šumovite gore kojom su nekad davno harali medvjedi. Negdje na granici europske civilizacije i balkanske provincije. Ili obratno. U problematičnoj regiji koja proizvodi više povijesti nego što može podnijeti.
U to nevino doba između ratova i ideoloških blokova, dok je JFK još bio živ..
Zanimljivo je da se ničeg prije svog rođenja ne sjećam.
Majka je dan prije u dvorištu, usprkos vrućini i povećem trbuhu, iskuhala u loncu, ručno oprala i izvjesila rublje; ne sluteći predstojeće nemirne snove i noćnu jurnjavu do bolnice. Probudila je oca usred noći: „Upišala sam se!”, ne znajući ništa o ‘plodnoj vodi’, i da panika rađanja snađe ljude i zrelije od njihovih 20 godina. Naopako obučena košulja, baš tada zametnute cipele i vozilo Hitne Pomoći u ludoj vožnji gradskim ulicama gdje put za svaku bolnicu vodi uzbrdo. Stara gazdarica male podstanarske sobe u sirotinjskom predgradju napučenom pretežno Ciganima, nepogrešivo je prorekla: “Rodit ćeš sina, i taj će biti poseban;... a za tvoj brak…ne znam!”. Soba za rodilje prepuna ženskih krikova boli i bijesa, i vlastitim zubima izgrižene usne mlade žene razapete između straha; ljubavi; i nastojanja da ne misli o posljedicama… I da ne viče…
U operacionoj sali (rađaona bijaše puna) obistinili su se majčini snovi od prije tri dana, nakon svega nekoliko trudova: dječačić tamne puti, neumazan krvlju, otvorenih očiju. Za neupućenu djevojku sa sela koja je tad tek prvi put uopće vidjela liječnika za žene, porod bješe neočekivano lagan. Ali dijete nije ispustilo ni glasa. Tek je mlaz mlake vode niz majušna leđa donio toliko očekivani plač, znak života, potaknuvši beskrajne valove neopisive majčinske sreće, neusporedive s bilo čime prije tog u njezinom životu.
Očeva prva misao kad me prvi put ugledao: “Uh, što tako ružno napravi…” A nakon par dana pri otpustu iz bolnice, dobivši me u ruke, otrčao je sretan s bijelim smotuljkom kao da ga je ukrao, do prvog slobodnog Taxia. Na zadnjem sjedištu, ne čekajući teškohodajuću majku, razmotao je pelene da vlastitim očima provjeri spol djeteta koje ga je ispunjavalo ponosom i dugo zatomljenom ljubavlju. Ljubavlju koju kao da nije znao ni primati, a niti davati.
Nakon debakla na Tehnološkom Fakultetu (kemija), upravo je upisao prvi semestar njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu, i posljednje što mu je tada trebalo bilo je radničko-studentski brak bez perspektive. Ali dobivena oklada učinila ga je muškarcem. Njegov ‘cimer’ i zemljak sa zavidnom reputacijom dugogodišnjeg studenta, zavodnika i lomitelja ženskih srdaca izgubio je okladu u nadmetanju sa golobradim brucošem u disciplini „osvajanje Junferica”. Moja je majka bila trofej.
U to nevino doba između ratova i ideoloških blokova, dok je JFK još bio živ, rijetke su u socijalizmu bile perilice, televizori, telefoni…Ali bila je gusta nada u bolje sutra, siguran posao, mirovinsko i zdravstveno osiguranje; u perspektivu dobivanja stanarskog prava novoizgradjenog stana od firme u kojoj si zaposlen i jeftinih kredita... Koji su omogućili da jedna radnička plaća moga djeda iz Bosanske Posavine, uz školovanje troje djece, financira i studiranje četvrtog (drugog od četvero), i po općem obiteljskom sudu najpametnijeg i najperspektivnijeg. Moga oca.
Neuhvatljivo ukrštanje sudbina dovelo ga je u 200 i nešto kilometara udaljeni grad. Isti grad u koji je siromašna seljačka obitelj iz njegove prigorske okolice, teška srca uputila svoju jedinu kćer da izuči frizerski zanat. Nakon tri godine mukotrpnog naukovanja, alergija na tadašnje ručno spravljanje kemikalija, natjerala ju je da se zaposli kao radnica u jednoj farmaceutskoj firmi. Moju majku.
Stanodavci toga doba poslovično su bili alergični na bračni par s malim djetetom... i uskoro je započelo podstanarsko seljakanje po istočnim rubovima grada koji je, kao na svome grbu, imao uvijek otvorena svoja vrata za došljake i dotepence svih boja i vrsta: za neke zbog šanse, za neke iz nužde...
No, porod je ostavio neočekivane posljedice koje su uobičajena tema muških viceva među svim očevima, a i ponekim majkama poslije višestrukih rađanja. Napredak medicine otvorio je do tad neslućene perspektive; a nakon porođaja, mogućnost da se kod šivanja ulaza u rodnicu napravi barem jedan šav više, uz diskretnu kompenzaciju medicinskom osoblju. Taj mali zahvat obnovio bi ženama (navodno) osjećaj željenosti, a muškarcima (opet navodno) osjećaj ‘ko da je prvi put’.
Moji roditelji o tom nisu imali pojma, ali u prvih 200 dana svog života postao sam glavni kamen spoticanja u braku, jer se njihov intimni život, čak i nakon perioda zarastanja međice, sveo na nulu. Otac je bivao sve nervozniji i majka je otišla na pregled ginekologu. Iskusna liječnica se uhvatila za glavu: „Ženo božja, pa vas su zašili!” Ne jedan, već tri šava viška (!) onemogućavala su svaki pokušaj intimnog odnosa. Istog dana, uz lokalnu anesteziju, problem je uspješno riješen. Otac je za kratko prijetio bolnici čak i tužbom, jerbo „...su doveli njegov brak u pitanje!”
Ako je život komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju, moj se život od početka počeo razvijati kao prava tragikomedija...
Nastavak "Moj brat" čitajte 4.1.2017.
U operacionoj sali (rađaona bijaše puna) obistinili su se majčini snovi od prije tri dana, nakon svega nekoliko trudova: dječačić tamne puti, neumazan krvlju, otvorenih očiju. Za neupućenu djevojku sa sela koja je tad tek prvi put uopće vidjela liječnika za žene, porod bješe neočekivano lagan. Ali dijete nije ispustilo ni glasa. Tek je mlaz mlake vode niz majušna leđa donio toliko očekivani plač, znak života, potaknuvši beskrajne valove neopisive majčinske sreće, neusporedive s bilo čime prije tog u njezinom životu.
Očeva prva misao kad me prvi put ugledao: “Uh, što tako ružno napravi…” A nakon par dana pri otpustu iz bolnice, dobivši me u ruke, otrčao je sretan s bijelim smotuljkom kao da ga je ukrao, do prvog slobodnog Taxia. Na zadnjem sjedištu, ne čekajući teškohodajuću majku, razmotao je pelene da vlastitim očima provjeri spol djeteta koje ga je ispunjavalo ponosom i dugo zatomljenom ljubavlju. Ljubavlju koju kao da nije znao ni primati, a niti davati.
Nakon debakla na Tehnološkom Fakultetu (kemija), upravo je upisao prvi semestar njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu, i posljednje što mu je tada trebalo bilo je radničko-studentski brak bez perspektive. Ali dobivena oklada učinila ga je muškarcem. Njegov ‘cimer’ i zemljak sa zavidnom reputacijom dugogodišnjeg studenta, zavodnika i lomitelja ženskih srdaca izgubio je okladu u nadmetanju sa golobradim brucošem u disciplini „osvajanje Junferica”. Moja je majka bila trofej.
U to nevino doba između ratova i ideoloških blokova, dok je JFK još bio živ, rijetke su u socijalizmu bile perilice, televizori, telefoni…Ali bila je gusta nada u bolje sutra, siguran posao, mirovinsko i zdravstveno osiguranje; u perspektivu dobivanja stanarskog prava novoizgradjenog stana od firme u kojoj si zaposlen i jeftinih kredita... Koji su omogućili da jedna radnička plaća moga djeda iz Bosanske Posavine, uz školovanje troje djece, financira i studiranje četvrtog (drugog od četvero), i po općem obiteljskom sudu najpametnijeg i najperspektivnijeg. Moga oca.
Neuhvatljivo ukrštanje sudbina dovelo ga je u 200 i nešto kilometara udaljeni grad. Isti grad u koji je siromašna seljačka obitelj iz njegove prigorske okolice, teška srca uputila svoju jedinu kćer da izuči frizerski zanat. Nakon tri godine mukotrpnog naukovanja, alergija na tadašnje ručno spravljanje kemikalija, natjerala ju je da se zaposli kao radnica u jednoj farmaceutskoj firmi. Moju majku.
Stanodavci toga doba poslovično su bili alergični na bračni par s malim djetetom... i uskoro je započelo podstanarsko seljakanje po istočnim rubovima grada koji je, kao na svome grbu, imao uvijek otvorena svoja vrata za došljake i dotepence svih boja i vrsta: za neke zbog šanse, za neke iz nužde...
No, porod je ostavio neočekivane posljedice koje su uobičajena tema muških viceva među svim očevima, a i ponekim majkama poslije višestrukih rađanja. Napredak medicine otvorio je do tad neslućene perspektive; a nakon porođaja, mogućnost da se kod šivanja ulaza u rodnicu napravi barem jedan šav više, uz diskretnu kompenzaciju medicinskom osoblju. Taj mali zahvat obnovio bi ženama (navodno) osjećaj željenosti, a muškarcima (opet navodno) osjećaj ‘ko da je prvi put’.
Moji roditelji o tom nisu imali pojma, ali u prvih 200 dana svog života postao sam glavni kamen spoticanja u braku, jer se njihov intimni život, čak i nakon perioda zarastanja međice, sveo na nulu. Otac je bivao sve nervozniji i majka je otišla na pregled ginekologu. Iskusna liječnica se uhvatila za glavu: „Ženo božja, pa vas su zašili!” Ne jedan, već tri šava viška (!) onemogućavala su svaki pokušaj intimnog odnosa. Istog dana, uz lokalnu anesteziju, problem je uspješno riješen. Otac je za kratko prijetio bolnici čak i tužbom, jerbo „...su doveli njegov brak u pitanje!”
Ako je život komedija za one koji misle, a tragedija za one koji osjećaju, moj se život od početka počeo razvijati kao prava tragikomedija...
Nastavak "Moj brat" čitajte 4.1.2017.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.