Kolumne

srijeda, 14. prosinca 2016.

Sonja Smolec | Nataša, ti si ta koja bez ustručavanja ideš zrelim poljima










...otkidajući stabljike zrelih žita dok na dlanovima još uvijek imaš
ostatke sladora prezrelog grožđa
utkan u gotovo nevidljivi ožiljak kad si kao dijete
golim rukama trgala oštre trave i onda na njima svirala.

Ti si ta koja u nebeskom mlijeku umivaš svoju poeziju,
lutaš od sobe do sobe tražeći sjene kojih više nema.
Zaboravi... , hm... da, znam da je to lako reći,
ali djetinjstvo se ne zaboravlja tako lako
kad se čini da je tu, tek iza ugla ona ograda
koju si preskakala. Ne zato što je trebalo,
nećemo sada o tome. Htjela si sebi dokazati
da možeš, jer zašto ne bi?
I mogla si.

A onda si, čistih opranih ruku i s očima koje vide
tamo gdje drugi ne mogu mislima dosegnuti,
pisala stihove, sakupljala si riječi iz potoka,
krala si ih ribama, gušterima, zmijama...
Ujesen, hranila si se kruškama
mada nikad nisi bila sigurna
voliš li ih ili ne.

Sada, ponovo ispočetka, tražiš onu malu Nati,
ne vjeruješ da je još uvijek ovdje.
Spavaj mirno, Nati, jutro će ti dokazati
da te voli jer ti još uvijek dozvoljava da se družiš sa suncem.
Ne, mala Nati. Nisi sama. Strpi se još malo.
Jednog jutra zagrlit će te rukama onaj
koji tebe traži s jednakom ljubavlju kao što ti tražiš njega
i neće ti više biti važno cvatu li makovi ili
ili se otežale stapke žita oslanjaju na skut jeseni.

Nema komentara :

Objavi komentar