Kolumne

srijeda, 7. prosinca 2016.

Predrag Babić | Samo ponekad


Samo ponekad svratim
Pod one stare zidine
Moje prošle mladosti
Pa se na trenutak sklonim
Pod stare petrolejke
Gornjega grada
Dok prašina zaborava
Polako godinama pada
Ja otvaram ladice
Rasklimane, drvene ručice
I puštam na zrak sunca
Da se prelome naše tajne
Tada gledam s Griča
Drevnu katedralu
I zalazak sunca na onome mjestu
Gdje sam te posljednji puta
Držao sretan u naručju
Ponese me miris kestena
Vjetrom nošen sa Sljemena
Duša bi da pjeva
Jer sjećanje violinu svira
A polomljene noge
Olinjale stare cipele
Nemaju damu svoju
Da valcer zaplešu
Na tom sljemenskome vjetru
Već dohvaćam štake svoje
Prislonjene na zid bez boje
Poravnam obod sivoga šešira
Noć dok plašt pruža
Kupim sa sobom
Razbijene figurice od porculana
A pod srcem ostaje
Jedan crveni notes mali
Davno ispisane ljubavi tvoje
I uz dim zapaljene cigarete
Podbadajući bolne rane
Nestajem pod neonima
Zagrebačke ravnice.

____________________________

(iz zbirke. "Iščeznuli smo u noći")

Nema komentara :

Objavi komentar