Pramcem u sumrak VII.

MADLENIN KOLAČIĆ

Piše: Jelena Miškić

.." samo ona katkad u sjećanje svrati,
noseć' kroz tamu svu ljepotu.."

Ponekad se autom odvezem do lenije koja je vodila do starog salaša. S jedne i s druge strane posađen je kukuruz. Zeleno more s jedne i zeleno more s druge strane.

Posred tog razmišljanja prašnjav i krivudav put možda u prošle dane, tko zna. Počinjem vjerovati u paralelne univerzume. S točke od koje imam hrabrosti pogledati unaprijed ništa ne vidim. Dođem do ruba gdje prestaje asfalt i počinje prašnjavi put. To je najdalje do kuda sam stigla. Za sada. Pramen kose mi pomjeri jesenji vjetar. Miris zemlje i šum daleke krošnje koju čujem iako znam da je nema...i ja sam tamo.

Tim grbavim lenijskim putem se na salaš stiže kroz desetak minuta vožnje ili tri puta toliko pješke. Stari hrast je bio na polovini označavajući prirodnu među vlasničkih odnosa. Iza hrasta dvadeset sedam koraka izvirivala bi bijela kuća na malenom brdašcu. Kao dijete čim sam ugledala vrh kuće i čula lavež djedovih pasa, znala sam se kroz glasan smijeh zatrčati poprijeko kroz kukuruze koliko me noge nose, samo kako bih što prije stigla.

Ograda je bila visoka, žičana, držali su je drveni trupci. Desno je bio ribnjak, lijevo voćnjak. Po sred je vodila betonirana staza do kuće prepuna gredica s cvijećem. Bio je tu stari bunar i velika ljuljačka koju mi je deda napravio kako bih skratila vrijeme dok on kosi travu, a baba veže paradajz. Kao dijete najviše sam voljela brati mak. Baba bi me povela nek rukom pomičem plod maka poput zvečke za bebe. Ako sitno zvecka, baba bi mi zadovoljno potvdila, uzela škare, vješto odrezala zrelu kapsulu i rekla: "Bit će ove godine puno makovnjača!"

Iza kuće je bio nasad vinogradarki. U dnu nasada, duž cijelog salaša rasle su ribizle i ogrozle kao prirodno razlikovanje naše od susjedove zemlje.

Voljela sam tu provoditi vrijeme u sunčana predvečerja loveć žabe u ribnjaku golim rukama. Trčati bosonoga kroz djetelinu dokle god imam sreće i ne nagazim na neki dedin zaostali šaraf.

Ponekad se dovezem do lenije koja je vodila do starog salaša. Izađem iz auta i stanem do ruba gdje prestaje asfalt i počinje prašina. To je najdalje do kuda sam stigla. Za sada.