Kolumne

subota, 17. prosinca 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Čudo koje se zove život

Piše: Božana Ćosić
 

Auuu... kako početi? Što reći? Napokon mi je svanulo, a mislila sam da sam pogriješila. Hrvoje je najdivnije biće na svijetu. Nježan. Pažljiv. Neodoljiv...

Nakon noći provedene s Hrvojem svašta mi se motalo mislima. Pomislila sam, između ostalog, da će me sutradan ignorirati i glumiti da se ništa nije dogodilo. Pomislila sam da je to bio samo trenutak nepromišljenosti, iako ne s lošom namjerom, ipak samo trenutak nepromišljenosti. No, itekako sam pogrešno pomišljala. Naime sutradan me dočekao doslovno raširenih ruku i pred svima zagrlio i poljubio. O kakav je to prizor bio! Umalo su svi popadali na stražnjice od šoka. Zavladao je totalni muk, a onda su se počela redati pitanja. Iako nisu izgovorena naglas, itekako sam ih čitala na licima i u očima. Sama činjenica da radimo zajedno bila je za ekipu dovoljna da nas s ukorom gleda i moram priznati da mi nije bilo svejedno. Osjećala sam se posve neugodno, grozno, možda čak gore nego prvog dana. Za njih više nisam bila izvanzmaljka, to se promijenilo. Postala sam vjerojatno najnekulturnija osoba s kojom su dijelili radno mjesto.

No i tomu je Hrvoje doskočio na najjednostavniji mogući način. Ne, nije im ništa objašnjavao niti se pravdao, nego je jednostavno, kako i doliči jednom poštenom i dobrom mladiću, jasno i glasno rekao da smo zajedno i da ako netko ima nešto protiv toga, to nikako nije naš problem. Osim toga rekao je da neće tolerirati ogovaranja i tomu slično.

Ajme, rastopila sam se kao da sam od šećera. Nikada se nitko nije tako divno ponio prema meni i postavio zaštitnički.

Dakle, napokon mi je svanulo na ljubavnom polju, ali naravno, uvijek se nađe nešto što će me proganjati i postavljati nogu na putu. I ovaj put je to moja mama...

Bliže se Božićni blagdani, a to znači da će nas posjetiti tata, a to opet znači da će mamu uloviti depresija. I već je. Već joj na licu mogu iščitati znakove tuge, u uzdasima prepoznati znakove sjete i u očima vidjeti znakove bola. Znam da nikada neće priznati, ali još uvijek voli tatu, voli ga srcem, ali inat joj ne dozvoljava se pomakne. Neprestano je ukopana u jednom mjestu koje je više nego loše i od nje čini osobu kakva zapravo nije.

Koliko razumijem sve to, toliko i ne razumijem, pogotovo što gotovo isto osjeća i tata. Znam da su međusobno razmijenili mnoge teške riječi, ali ne znam kako ne mogu prijeći preko njih u ime ljubavi. Pa ne bi li ljubav trebala biti jača od svega?!

Sanjam o tome. Sanjam i maštam o danu kada će se pomiriti i kada ćemo opet postati prava obitelj sa svim problemima i nesuglasicama ali ipak obitelj. Nema obitelji u kojoj je sve savršeno. Savršenstvo u tom smislu ne postoji, čak vjerujem da je to, koliko loše, toliko i dobro, jer istina je da se nakon svađe još više zbližimo i volimo. To je istina pa priznali mi to ili ne. Ali očito iz nekog „višeg“ razloga tako mora biti. Očito postoji nešto izvan dosega naših poimanja života i to nešto s razlogom čini baš ono što nam čini.

Tako je to. To je čudo koje se zove život.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.