subota, 24. prosinca 2016.

Dražana Ivana Kelava | jbg


Osjetila je mržnju
na svojoj koži,
nikada u svom srcu.
Zatirala joj je sjeme
glogovim kocem
svjesna da ona prvo
ubija svog gospodara.

Čudila se kako tako lijepa riječ
o-sveta može biti tako razarajuća.
Čuvala je dušu od gorčine i pakosti
dajući najbolje od sebe
i podižući djecu u zemlji u kojoj su bili
čudni, neshvaćeni, tuđi.

Kaže najteže joj padaju
predblagdanski dani
jer se nameću suštinska pitanja.

Sjeti se tada kako nije imala dovoljno
ruku da ponesu kofere,
u one dvije smjestila je
svoje drhturave ptičice.

Kaže, ne voli blagdane,
jer tada kupuje sve šarene laži,
puni stolove i ormare,
sumanuto pegla kartice
tražeći onaj poseban poklon
u kojem će njezina otuđena djeca
prepoznati ljubav.

Pod neonskim svjetlom,
zbog kojeg ništa ne vidi,
briše suze otečenim prstima,
tu u klimatiziranom prostoru
gdje je izgubila djevojčicu
s morem u očima,
tu u zemlji u kojoj joj je
uvijek hladno.

Nema komentara :

Objavi komentar