Pramcem u sumrak VIII.

ZEPE ILI CVIČKE

Piše: Jelena Miškić

Prisjećajući se obuće moje mladosti, uz neke potisnute emocije i osmjehe ne mogu, a ne osvrnut se na tadašnji modno - obućarski krik - zepe.

U SFRJ taj čudnovati primjerak "nečega potrebitog" prva je počela proizvoditi tvornica obuće Borovo u Vukovaru. Tako je taj prelijepi slavonski gradić stekao zauvijek titulu fensi - šmensi Meke i Medine u koju su mnogi unezvjereno hrlili po vlastiti primjerak ovog osebujnog nožnog natutka. A kako je poznato Borovo je u cijeloj zemlji imala barem maleni dučančić s obavezno svim brojevima zepa. Oduševljeno su ih prihvatile babe koje su patile od kurijih očiju i čukljeva, vremešne tetke s korjenastim žuljevima nakon stajaćih poslova, a najveći doprinos je svakako dao rock and roll band sredinom 80-tih, kada uz novi val stiže Koja iz Discipline kičme koji  zepe izbacuje kao poslednji krik mode. Nakon toga zepe su nosili su svi redom. Modni trendovi se mijenjaju, ali se zepe se, zahvaljujući vjernim kupcima- babama, još uvek mogu kupiti u trgovinama obuće Borovo za sitne pare.

Za neznalice, zepe su platnena obuća crne boje, ne dugog vijeka trajanja, nešto između pantofle i opanka sa trakom na preklop i dugmetom za zakopčavanje. Najviše liče na šaolin patike, a u zvjezdane visine filmske industrije lansirao je Bruce Lee jer se je u njima mogao poput pantere nečujno prikrasti protivniku. Pa onda da ga prebije.

Zepe se ne daj Bože nisu mogle nositi u toalet poprskan vodom. Što je bila noćna mora svakom djetetu u školskim vecejima. Sjećam se tog osjećaja nakon velikog odmora i nasaftanih čarapa...
ah..bili su to dani...

Neki dan sam bila na roditeljskom sastanku vlastitoj kćeri osnovne škole koju sam ja pohađala prije rata. Ljudi moji koje su to emocije..Škola je manje više ostala ista, školsko zvono nije izgubilo na jeci, niti dječji smijeh koji se gromoglasno prolomi kada odzvoni za početak odmora. Vukovarska osnovna škola na švapskom brdu dvadeset pet godina poslije s nekim novim klincima je nešto što se ovako ili onako moralo dogoditi. Kako sam prolazila dugačkim hodnikom do nekada poznatih učionica, nagnula sam se ne bih li vidjela što današnji klinci nose. Iluzorno je bilo očekivati da ću ugledati zepe. Znam to...

Ali svejedno...kupiti ću jedne i ostaviti ih u kutu u hodniku ispod klupice za presvlačenje. Čudnovato je ovo mjesto. Možda netko i navrati iz onih dana... nek mu se nađe.