Kolumne

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

Daniela Bobinski | O ludi svijete


O, ludi svijete,
gdje smrt više nije smrt,
gdje čovjek nije čovjek,
gdje svatko je Bog,
gdje dijete nije dijete.

Gdje najveći zakon vlastita je želja,
gdje savjest na tlu leži, sasvim izgažena.

Gdje svak je sudac drugom,
gdje vidiš sve sem sebe sama,
gdje sebičnost je vrlina,
a žrtva za drugog ludost  je kažu
i onih slabih mana.

I za se imaš jedne oči,
a na druge drugim parom gledaš,
gdje tebi sve se praštat mora,
a ti oprost nikom ne daš.

Gdje sve je moje, ja i meni,
a živimo život isprepleteni.

I tuđa bol i tvoja je,
i onda kad za nju ne želiš znati,
i tuđi pad je i tvoj,
mada si nećeš to priznati.

I tuđa glad je tvoja,
dok višak svoj na smeće bacaš,
i tuđa krv se s tvojom lije,
dok glavu s gnušanjem od nje odvraćaš.

O vidi,
kako je zakon tvoj izokrenut Bože,
za drugog živi rekao si,
al' tko to danas, želi, može?

Ovaj svijet drugačije uči:
moje , ja i meni,
to je zakon koji se poštuje i koji je cijeni.

I na njemu, gledam, sve se lomi.
Pada sve u jaz među nama,
u pukotinu svijeta što sebičnost je tvori
među dušama.

A rekao si ljubi,
Boga i čovjeka ljubi,
al' vidim svuda samo za se ljubav,
gdje je Bog… ta gdje su drugi?

Tko bi živio za drugoga?
Jedva za se čovjek snage ima.
Tko bi Boga ljubio?
Ta taj je daleko, u nestvarnim nebesima.


Al' urušit će se svijet u pukotinu svoju.
Ruševina velika već nazire se svuda.
I besmisao jednine,
u svijetu kog čini množina.

Urušit će se svijet,
i nije to nikakva kazna,
to je neminovni rasplet ovog ludog igrokaza.

Jer uporno idemo tim putem,
k'o lude bez pameti i svijesti,
mada svi i predobro znamo gdje je kraj toj cesti.

Što je to u nama,
što nas na taj put neprekidno tjera?

Ja ću ti reći brate.
Ugašena u tvom srcu vjera.
U čovjeka, u život, u Boga.

Dok si samom sebi jedino ti brat
i Bog i život i smisao svega,
nećeš naći sreće, ni života mirom ispunjena.

Nećeš, mada sebično ti srce stalno tako tvrdi,
nećeš biti čovjek, 
dok jednako ti važni ne postanu drugi ljudi. 

Ma tlapnja to je, ne nije tako,
ne bi li inače drugačije govorio svijet?

Al, promisli: što možeš sasvim sam?
Ta sam od sebe ne može rasti ni cvijet.

I sve dok ne iskoraknemo iz svog sebičnog života,
tako će biti,
svijetom će vladati tuga i jad, bijeda duše,
duboke samoće strahota.

I sve dok ne podignemo pogled iznad
vlastitih želja i htijenja,
čudit ćemo se i dalje jedni drugima,
gledati se preko zidova i stijena.

A za učiniti tako,
ne treba biti ni  mudrac ni svetac,
tek pokušati ljubiti treba,
sve bilo bi lakše, sve bilo bi bolje,
sve ceste bi vodile put neba.

1 komentar :

  1. Samo ljubit treba i sve bi ceste vodile do neba...izvrsno..

    OdgovoriIzbriši