Kolumne

četvrtak, 3. studenoga 2016.

Slavica Gazibara | Silvija


          U nekim godinama misliš da si čvrsto skupio svoj život i voziš po ustaljenom redu. Svakog sam petka popodne prala prozore. Nisam pretjerano pedantna, ali mi je redovno pranje prozora pružalo obmanu sigurnosti da sam dobra domaćica, a i nakon napornog tjedna to mi je bila neke vrste terapije. Kako sa vjerama i svecima nisam baš na ti, previdjela sam dan kad pada badnjak: za urediti stan – pa i oprati prozore – prekratka sam za jedan dan! Prvo ću, naravno, krenuti s prozorima. Sagnuta nad lavorom, močeći krpu, odjednom se nisam mogla pomaknuti. Nešto u leđima me ukočilo toliko da sam se tako sagnuta nekako dogegala jedva do stolice. Od pranja prozora neće biti ništa! U tom trenu začuh neko muvanje pred vratima, neke nejasne zvukove i prepoznah napola šapat „tetaaaaaaaa!“ Bila je to Silvija, Ciganka koju sam poznavala desetak godina, još od vremena kad sam joj predavala jedne godine u šestom razredu – neposredno prije nego se udala. Čak me bila i zvala na svadbu, ali me pitala: - A kulko imaš let? Odgovorila sam – Trideset pet. – Je, onda ništ, lepa si pak sam štela kaj dojdeš, ali ne bu s'toga ništ, prestara si!
       
          Od tada je na moja vrata dolazila nekoliko puta godišnje, a pred Božić i Uskrs obavezno, svake godine sa djetetom i nekoliko kila više. Od prelijepe djevojke – jer u šestom je razredu imala skoro petnaest godina – pretvorila se u podebelu, istrošenu ženu koju se moglo sresti u gradu kako gura stari drndavi bicikl (po svoj prilici ukraden), krcat zavežljajima i najlon vrećama, a za njom hrpa razuzdane djece, ne uvijek u istom broju. Tog sam se popodneva jedva dovukla do vrata i otvorivši ih, vidjela da je došla samo sa dvoje njih, bili su to dječaci starosti otprilike kao moja kći. Kad bi tako došla, rekla bih joj da pričeka, zaključala vrata i vratila se u stan po neku stvar, često već pripremljenu vrećicu sa nepotrebnim stvarima ili onima iz špajze kojima je prošao rok trajanja. Ovog puta sam rekla: Hajde uđite, nema vas puno, i onako gingava s glavom sagnutom skoro do poda vratila se nekako do kuhinjske stolice. Ona se malo nećkala od iznenađenja, zatim je ušla i sjela, te počela govoriti nešto na svom jeziku djeci, na što su se ova dvojica ukipili u kutu do vrata.

          - Sjedi ti i čekaj, sad će mi se kći vratiti iz škole pa će ti dati ono što sam ti pripremila. Dečki – slobodno sjednite, hajde, ima mjesta. – Dječaci su pogledali u nju, a kad je ona opet nešto zagrajala – sjeli su i ostali ukipljeni.
         - A kaj ti je teta? Buš hmrla? – govorila je smiješnim naglascima loš kajkavski.
         - Ma ne budem, valjda se od toga ne umire, samo me prerezalo pa se ne mogu maknuti, a baš sam htjela prozore prati…
         - Bum ti ja to teta, pa mi buš nekaj malo dala. Za decu, bude Božić! – rekla je.
U tom trenutku ušla je moja devetogodišnja kći. Zapanjeno je pogledala društvo za stolom, a dječaci su posramljeno sagnuli glave. Rekla sam joj „da me prerezalo“ i baš kad sam htjela dodati još nešto – Silvija se digla, zavrnula rukave i cijedila krpu, okrećući se oko sebe, ne znajući gdje da počne.
         - A znaš li ti prati prozore?
         - Joj teta, kak ne, pa imam sedam dece i perem stalno, ništ drugo ne delam neg pred hižom perem. I to v mrzli vodi. Ova tvoja je topla – rekla je kroz smiješak.
         - Dobro, onda ovako: kreni od dnevne sobe, pa spavaća, a kuhinja i kupaonica na kraju. Dobro? – govorila sam ozbiljno, autoritativno, gotovo profesorski.
         - A vi dečki, možete se igrati s mojom kćeri u njezinoj sobi, tamo ima igračaka, ali pazite – da slučajno ništa niste uzeli! Dogovoreno?

         - Klinci su me gledali, ali sam shvatila da ništa ne razumiju, zato im je ona urlajući i gestikulirajući valjda to prevela i otišli su u sobu. Kćeri sam rekla da uzme Čovječe ne ljuti se i ako ne znaju igrati, da im pokaže. Ako to ne ide, onda nek igraju Memory. Ona je ozbiljno samo gledala svojim velikim okicama, klimnula u znak da je razumjela i djeca su otišla u sobu.

         -Ja sam kao pitbul zauzela poziciju u hodniku, odakle sam nadgledala sve kao u NKVD-u, ništa mi nije moglo promaknuti, a najviše sam gledala Silviju, dajući joj savjete i opaske da pazi ovo, pazi ono… U jednom trenutku mi je kći došla i šapnula.
- Mama oni samo sjede jedan kraj drugog i ruke drže na koljenima, neće se igrati!
- Ma znaš što, uzmi kasetofon i snimajte se, oni sigurno lijepo pjevaju, ti radi na njemu, a mirkofon daj svakome kad na njega dođe red. To će ih sigurno veseliti!

         Bila je to omiljena igra moje kćeri i njezinih prijatelja. Kad bi se djeca raspojasala, ovo je uvijek palilo. Bilo je tako i sada. Začas je sve odjekivalo od njihovog smijeha i pjesme, a prozori su blistali jedan za drugim. Nasreću, i moja ukočenost je počela popuštati – mogla sam se uspraviti i polako kretati. Kad je na red došao posljednji prozor, vratila sam se u kuhinju, narezala kruh i salamu, izvadila iz frižidera kremšnite što sam večer prije napravila, u bokal smiješala sok i skuhala kavu. Sve sam to složila pored šporeta na radnu plohu, stavila stolnjak na stol, lijepo servirala i rekla Silviji da djeci kaže da operu ruke. Potom smo svi sjeli za stol, jeli i družili se. Naravno, ona je žicala cigarete, a ja sam joj rekla da ne mora pitati, neka samo uzme kad poželi. Napetost oko toga hoće li mi tko do njih što slomiti ili ukrasti je popustila, šalili smo se, djeca su bila vesela, moja kći je uživala – uvijek je voljela punu kuću jer smo živjele same. Taj dan je zapravo vrlo lijepo završio. Naravno, Silviji sam dala nešto novca i ono što sam joj pripremila, djeci igračke i svakome čokoladicu Životinjsko carstvo jer sam toga uvijek imala u kući, a dala sam im i za ostalu braću. Djeca se nisu zahvalila iako im je majka nešto govorila na njihovom jeziku i udarala ih po glavi, ali njihove oči, dječje velike izgubljene oči koje su u tom trenutku zasjale – govorile su sve. Potom su otišli. Zaboljela me konstatacija kćeri „Mama, pa oni su sasvim normalni!“ Gdje sam to pogriješila, što sam to rekla ili radila da moje dijete takvu rečenicu kaže?! Kroz čiste prozore gledala sam sa četvrtog kata svoje kuhinje kako rijetke pahulje prhutaju različitim pravcima, već kako ih vjetar nosi. U momentu mi se ukaza lirska slika da smo i mi ljudi te pahulje.

         Silviju više nikad nisam vidjela. Čula sam da je bolovala od karcinoma dojke već poduže vrijeme i da je umrla ubrzo nakon Nove godine.

         Kad je kći bila srednjoškolka, ukrali su joj treći bicikl i ona je po gradu zalijepila obavijest, tražeći „nalaznika“ da ga vrati na našu adresu. Istog dana netko je zvonio odozdo na vratima, ali kad smo sišli, nikog nije bilo. Bicikl je bio prislonjen na zgradu.

Nema komentara :

Objavi komentar