Kolumne

ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

Robert Janeš | Zavodljivi mir tuge


Dan je počeo kao i jučer.

Izgledalo je da će to biti samo još jedno puko traćenje vremena.

Pio sam kavu gledajući kroz prozor. Gorčina i slatkoća, kad zajedno djeluju, imaju snagu izvjesne gustoće. Gorčina asocira na neuspjehe iz kojih nisam ništa naučio. Slatkoća pak, na uspjehe iz kojih također nisam ništa naučio. Dakle, zajedno imaju snagu izvjesnog osjećaja s kojim se osjećam tako predivno miran.

Odlučio sam otvoriti prozor. Konačno. Preplavio me je prekrasan osjećaj.

Vani se zrak pretvorio u želatinastu masu koja je zatitrala kad sam je dotaknuo. Gurnuo sam ruku kroz meku i toplu opnu. Preplavio me je prekrasan osjećaj.


Odloživši šalicu, napola praznu, zakoračio sam na prozorsku klupčicu i snažno se otisnuo u plavičastu kuglu koja se u sporim i kratim trzajima neprestano širila. Preplavio me je prekrasan osjećaj. Toliko prekrasan da sam neprestano želio ponavljati kako me preplavio prekrasan osjećaj.

Osjećam li ja to strah? Možda. Jer lebdjeti u nečem gustom, slatkom, malo oporog toplog mirisa, visoko iznad ničeg, moglo bi stvoriti osjećaj panike i želju za povratkom.
– Je li to Praznina? – pitao sam se.

***

Lebdio sam iznad nekog mjesta, gledao beskonačnu predstavu, bezbrižan i siguran da ja u njoj neću sudjelovati. I onda je pala večer preko krošanja dana.

Jeftino neonsko osvjetljenje naglašavalo je jezovitu ispraznost cijelog mjesta. Na podiju je plesao par. Plesali su kao da nikog i ničeg nema okolo njih. Plesali su polako, gotovo lijeno s noge na nogu, tijesno pripijeni jedno uz drugo. Plesali su uz živu muziku. Sekstet koji je trebao predstavljati živu glazbu samo je još više doprinosio žalobnoj pogrebnoj atmosferi. Ali dvoje je plesalo svoj ples i nisu marili što ritam sekcija benda nije mogla uskladiti ritam sa klavijaturistom i trubačima. Bubnjar se svađao s kontra-činelom, gitarist s kontra-nečim, a basist je pokušavao uklopiti u skladbu tri ritmičke dionice, jedine poznate mu, sasvim neprimjerene ritmu kojeg je trebao stvarati. Dva konobara stajala su sa strane poput ofucanih riječnih galebova, a i tako slično se glasali: „Ja-pa-ja... ja-pa-ja... ja-pa-ja...“, usput komentirajući usamljeni plesni par na podiju. Zapravo i jedine goste tog lokala te večeri.

Tijelo do tijela, stisnuto jedno uz drugo. Ne, ne u grču, samo onako opušteno i prisno priljubljeni jedno uz drugo. Ne, ne sa sirovom strašću, ne sa željom za kopulacijom. Jedina želja koja se iščitavala iza spuštenih kapaka na tim nasmijanim licima bila je želja za tim da taj trenutak ne prođe, nikad ne prestane...

Ona, izblajhane kose, na licu joj se vidi dvadeset godina više nego ih ima, čak i ispod debelog sloja jeftinog pudera. Haljina pomno odabrana samo zbog njega na nekom štandu pored lokalne tržnice, prema najnižoj cijeni koja je u nesrazmjeru s veličinom cvijetova kričavih boja. Noge obavijene najlonkama, prevelikim, predebelim i predrap, završavaju u cipelama sjaja izgubljenog uslijed slojeva plijesni zarađenih zbog godina mraka memljive izbe ispod stepenica.
On, rijetke prosijede kose pomno začešljane unatrag i izgelirane do stadija želatine, lica pomno izbrijanog i izboranog u toj mjeri da odlično maskira njegove kasne pedesete u rane sedamdesete. Odijelo tridesetak godina staro, i nakon podužeg peglanja samo njoj u čast djeluje totalno izgužvano. Očišćeno nespretno, rukama drhtavim od nevjerice u ono što mu se događa, posjeduje zadah ustajalosti koji se pokušao prekriti većim količinama najjeftinije vodice za brijanje. Drži se uspravno, muški, kao pravi veteran nekog tamo prošlog rata, jedva noseći ono malo njene težine koju je svojim laganim vješanjem oprezno prenijela na njegova ramena, tek toliko da osjeti njeno povjerenje.
Njihova sreća djelovala je čak i na zomboidne svirače. Zasvirali su kao nikad u svojoj karijeri.

***

Gledao sam kroz otvoreni prozor stana na četvrtom katu udišući pretopli zrak za ovo doba godine, kad je s najvišeg kata susjedne zgrade nešto poletjelo ravno prema dolje. Breze pred mojim prozorom su visoke i razlistane pa mi dobrim dijelom zaklanjaju pogled u tuđe svjetove preko puta.
Nešto je udarilo o betonsku nadstrešnicu iznad ulaza u zgradu i odbilo se nekih tri metra uvis, kao lopta. Začuo se neobičan zvuk. Ne znam zašto sam pomislio na jastuk ispod kojeg su bile naslagane tanke vinske čaše na visokim stalcima.
– Zašto bi netko sjeo na taj jastuk? – pitao sam se.
– I zašto bi samo takve čaše mogle proizvesti takav zvuk? – pomislio sam potom.
Nešto je, nakon odskakanja s nadstrešnice, dva puta palo na meki travnjak pored ulaza u susjednu zgradu. Nešto je bilo bijelo i veliko.
– Zašto bi netko izbacio hladnjak kroz prozor? – opet sam pomislio.
Netko je u prizemlju vrisnuo ženskim glasom. Zatim se čulo još nekoliko uzbuđenih glasova.
I dalje nisam uspijevao vidjeti što se točno događa. Žamor odozdola je utihnuo, samo se još tu i tamo začuo nečiji glas.
Počela je padati kiša, isprva tiha i sitna kao da će istočasno prestati, no ubrzo se pretvorila u pljusak. Zatvorio sam prozor i začulo se lupkanje kapi po staklu.
– Trebalo bi s nečim pokriti ono nešto da ne kisne! – proletjela mi je misao kroz iznenadno prisjećanje na neku skladbu sporog ritma, nekako pogrešnog, neusklađenog s melodijom.

Pogledao sam u nebo, monotono tamno sivo. U tom trenu nešto je prorezalo jednoličnost i kroz prorez je prošla zraka. A s njom se u zraku pojavila prekrasna tuga, plavičasta i gusta širila se poput balona ispunjenog želatinom i gutala kuće, drveće, ulice…

Osjetio sam mir. Beskonačni, prekrasni mir.



Nema komentara :

Objavi komentar