Milica Lesjak | Pobjeda istine

foto: Martin Novak/Shutterstock

Bože, kakva ljepota – glasno prišapta Blanka, gledajuću već procvjetale grmove opatijskih kamelija. Zima još kalendarski traje, u unutrašnjosti je hladno , istina, nema puno snijega, ali su dani magloviti i tmurni. Ovdje je kao u raju. Potraži najbližu klupu i odluči  barem malo uživati u toplim sunčevim zrakama, blagom maestralu, gledati kako na pučini morski valovi plešu bollero, ali iznad svega diviti se prekrasnim kamelijama, na neki način zaštitnom znaku Opatije. Ove su godine baš rano procvjetale, vjerojatno zato što je ova zima nešto toplija od prosjeka. Blanka je inače velika ljubiteljica cvijeća, ali kamelije su joj iznad svega. Baš je nedavno pročitala u nekom priručniku, da je kamelija cvijet nad cvjetovima – ljepota anemone, elegancija ruže, profinjenost orhideje.

Blanka bijaše prirodno lijepa žena,  s trideset i nešto godina, vitka, dugonoga, bakarne duge valovite kose , prekrasnih zelenih očiju. Smijala se često i glasno, ali kad bi zašutjela, uozbiljila se , na čelu bi se napravile tri oštre bore, pogled bi postajao umoran, nekako izgubljen i tko bi je takvu prvi put vidio, zaključivao bi kako je nešto stiska duboko u duši,  što želi, ali ne može zaboraviti.

Već je četvrti dan u Opatiji, na kongresu domaćih izvoznika. Tri dana su bila radna, od toga su treći dan poslije pauze podijeljene nagrade najboljim izvoznicima. U kategoriji srednjih poduzeća, njena firma osvojila je najviše bodova, a ona proglašena poduzetnicom godine.  Pravi vlasnik tvornice je inače Ivan Kovač, a ona je tek njegov zaposlenik. To, što je on želio da nagradu primi u ruke baš ona, puno govori o Ivanu - gazda, čovjek, humanista. Danas su neki otišli na izlet, netko na "šopingiranje" u Trst, treći , posebno dame, ostale su se pripremati za tradicionalni bal , koji se svake godine održavao na kraju kongresa. Njoj nije bilo do toga. Nije baš ni imala visoko mišljenje o ovakvim skupovima i uz svako dužno poštovanje prema predavačima, sve zvučnim imenima domaće sveučilišne elite bila je uvjerenja, da nitko od njih nije izašao iz svog kabineta. Podastirali su slušateljstvu teorije iz raznih udžbenika i stručnih časopisa, redali neke formule, imaginarne projekte, a da pojma nisu imali kako izgleda stvarni život u tvornicama i što sve mora znati i učiniti menadžer u proizvodnji i onaj u izvozu, da bi pridobio i zadržao kupca. Tu je svjetska i domaća recesijska kriza, nelojalna konkurencija bliskoistočnih zemalja, koje i kad nemaju kvalitetu , nižim cijenama dovode ih u situaciju da sve više rade, a zarađuju manje. Na drugoj strani je njihov radnik koji ne zna, a i ne mora znati kakve se prepreke moraju prebroditi, da bi on svaki mjesec dobio plaću na vrijeme. No, Blanka se snašla. Već 7 godina kao inženjer vodi proizvodnju, vješto i stručno objedinjuje interese radnika i vlasnika, bori se za nova tržišta.  I uspjela je. Od  male zanatske radionice napravila je pogon sa stotinjak ljudi i za sada se ne mogu požaliti.  Na drugoj strani, privatno, tu je i njen Marko i dva mala anđela i koliko god mislila da će se s ovim odlaskom od kuće malo odmoriti, već su joj toliko nedostajali da je u srcu osjećala fizičku bol. Kolege s fakulteta koje je sretala na ovakvim skupovima bili su onaj prijelomni faktor zbog koga  je dolazila već treću godinu . Ono što bi jedno drugome ispričaju o poslovnim problemima i mogućim rješenjima, bilo je puno korisnije od svih zvučnih predavača i predavanja.

  
Ovog trenutka, nije se htjela ničim zamarati, željela je samo promatrati morsku pučinu i uživati u ljepoti kamelija.

- Da li je slobodno ljepotice? – prenu je neki glas iz razmišljanja. 

- Od kuda vi, promuca Blanka, nisam vas primijetila na predavanjima?

-Nisam niti bio, došao sam jučer u jutarnjim satima. Stigao sam da vidim kako visoko priznanje dobiva osoba koju sam ja stvorio. Znam ja i što ću večeras - vidjet se s poslovnim partnerima i drugim utjecajnim ljudima, a tu je i dobra večera, još bolje vino i naravno za desert lijepe žene, a već sada vidim da ti nećeš imati konkurenciju.

Blanka se zgrozi - srce  poče luđački udarati, znojne prste stiskala je u pesnicu, i jedino je uspjela drhtavim glasom promucati – niti ste me stvorili, niti dozvoljavam sebi da bilo tko sjeda pored mene.

Ta proćelava glava, trbušina na dva kata, ali ne, nije bilo to presudno - ima puno simpatičnih debeljuškastih pedesetogodišnjaka, no ove crte lica, e to je ono što  je ubijalo  na prvi pogled - sitne pronicljive oči, kukasti nos, usne ukočene u nešto između osmijeha, neizrečene psovke i prezira, kompletni dojam  - ja sam bog i nema drugih bogova osim mene. Ako bi tome dodala i ono što je poznavala – ja sam najbolji, najveći, najpametniji, slušam i druge, možda i pametnije, ali će ionako biti po mome, a za eventualni neuspjeh, već ću pronaći nekog krivca . Da, to je bio njen bivši poslodavac, od koga je dobila otkaz kao špijun i lopov.  Istina, posao su odradili drugi , ali su svi znali sve, osim možda nje.

    
Ponuda za posao od uspješne firme, još uspješnijeg čelnog čovjeka, mladoj, tek diplomiranoj inženjerki izgledao je kao premija. Bolestan otac, uz nježnu, često depresivnu majku i još 3 sestre na školovanju, motiviralo ju je da da zadnji atom snage kako bi dobro obavila posao i zadovoljila pretpostavljene. Ali, avaj, za onu drugu stranu svog šefa nije znala. I počelo je. Svaki dan dolazio je poziv, sastanak kod direktora. Uvijek je bila sama. Priče su bile duge, ali joj je odmah sve bilo  jasno – "obilazak mačke oko vruće kaše," mogla je biti enigma samo za naivne. Slijedile su poslovne večere, službena putovanja i puno još toga gdje nije trebala biti, a morala je. Grčevito se trudila da bude uljudna, da ne prkosi,  posao joj je itekako trebao. Svi su već primjećivali novu žrtvu, neki su joj čak i otvoreno govorili – čuj, izgleda da si ti na redu, znaj, bilo ih je još desetak, sve tu, iz firme, neke su ostale, druge su otišle. Još je vjerovala da će se znati sačuvati  svoj ponos. Prevarila se. Kad je prvi put otvoreno rekla "ne", okrivljena je za grešku u proizvodnji , s disciplinskom kaznom umanjenja plaće. Drugo "ne" bilo je oštrije, premještaj u 50-ak kilometara udaljen pogon i svakodnevno putovanje. Izdržala je. Treći put je za nju bio posljednji. Na kraju radnog vremena, na izlazu, slijedio je pretres vratara, a na njeno zaprepaštenje, u osobnoj torbi pronađen je dio proizvodnog asortimana, uz odgovarajuću dokumentaciju. Jednoglasno – lopovluk i krađa dokumentacije, -  trenutni otkaz. Uzalud se trudila da dokaže kako joj je netko podmetnuo, da s tim nema veze. Očaj, sramota, povrijeđeni ponos, pogaženo dostojanstvo. - I ne pokušavaj se žaliti, govorili su joj, previše je moćan, ništa ne možeš dokazati. Tako je i bilo. Obišla je nekoliko "bivših", ali niti jedna, čak ni one koje su otišle nisu željele posvjedočiti o kakvom se čovjeku radi.

   

    Za  Blanku se svijet srušio. U njenom idealiziranom svijetu, u kome je mjerilo vrijednosti bio samo rad i poštenje,  za ljude ovakvih mentalnih sklopova nije bilo mjesta. Godinu dana je bila bez posla, svaki potencijalni poslodavac , unaprijed je bio obavještavan o njenim niskim moralnim vrijednostima.

    
   Kad je mislila da se sve srušilo, stigla je ponuda, Mali, tehnološki zastarjeli pogon, dvadesetak zaposlenih, i drago umorno lice prerano ostarjelog čovjeka.

  
- Ne mogu dalje dijete, nisam izgleda ja za ovo vrijeme, Imam neko radno i životno iskustvo, ali eto, moje godine i ja nismo baš na istoj valnoj dužini sa kompjutorima, stranim jezicima, nekim standardima kvalitete, a mog potomka ovakva vrsta biznisa i ne zanima. On  je čista umjetnička duša. Ne zamjeram mu. Sve je pred tobom, imaš slobodne ruke, pokušaj. Bio je to samo dio monologa čovjeka, s licem sveca, oca, prijatelja... Sve je to bio i ostao. I jučer, dok se trebala dobiti povelja za najboljeg izvoznika u kategoriji srednjih poduzeća, insistirao je da to primi baš ona, Blanka Magaš, njegov ponos i ponos svih zaposlenih.

   
Sve je ovo preletjelo  Blankinom glavom za samo nekoliko minuta, dok se nepoželjni  gnijezdio  kraj nje na klupi . Samo je djelomično čula kako brunda kraj nje – prvi ples večeras biti će nadam se moj.

- Neće, ne plešem s bilo kim, zadnjim atomom snage je prosiktala, okrenula glavu i otišla, s čvrstom namjerom da kongres i Opatiju napusti što prije.

Kad se s koferom pojavila na recepciji, pojavio se i Ivan.

  
- Ne Blanka, nikud ne ideš. Izdržat će Marko s djecom do sutra. Vidio sam ga, znao sam da je ovdje. Ti se nemaš čega stidjeti, nemaš od koga, ni od čega bježati. Ostat ćeš do kraja i večeras zablistati u punom sjaju. Da, to je bio on , njen poslodavac. Vratila se natrag.

   

- Blanka nije iznevjerila Ivana, zablistala je na " izvozničkom" balu – u dugoj crvenoj haljini, raspuštenoj valovitoj kosi, brižljivo našminkana, izgledala je kao sa stranica modnih žurnala.

Sjedila je s društvom s faksa, a tu je bio i Ivan sa suprugom koja je stigla iz obližnjeg lječilišta. Čavrljala i opušteno se zabavljala. Jedino nije bila sigurna da li će ispuniti društvu želju i zapjevati im „Suzu za zagorske brege. Znala je da dobro pjeva, u mlađim godinama bila je i prvi glas rodnog joj Zagorja, ali već dugo nije pjevala. Za pjesmu je trebalo malo sačekati , izabrati trenutak, otjerati tremu, ali kad je počela, potpomognuta od prijatelja, dvoranu je digla na noge.

- Ovu pjesmu bih posvetila onome koji me podigao dok sam bila na dnu, mom poslodavcu, Ivanu Kovaču. Ovu čašu podižem u njegovo zdravlje - u dahu je izgovorila  Blanka ustajući, dok  je čitava dvorana pljeskala . Otplesala je i jedan valcer, pozdravila prisutne, a onda nestala prema izlazu. Stigla se još samo jednom okrenuti i uputiti prezrivi pogled  „nedodirljivom“. Ujutro je za doručkom nije bilo, na recepciji rekoše da je otišla rano. Žurila je svom domu, rasterećena nekih demona prošlosti .