Kolumne

subota, 5. studenoga 2016.

Igor Petrić | Nešto drugo, nešto drugačije


Odlučio je otvoriti usta
i koristiti uobičajene govorne tehnike,
ne samo za komunikaciju
već kao sredstvo razumijevanja,
izricanja i formiranja misli
ne bi li objasnio pokoji neobjašnjivo-jednostavan,
a opet, običnim smrtnicima - vjerovao je,
nepoznat fizikalan pojam i njegovo značenje
u kontekstu besmrtnosti svemira,
kretanja planeta, galaksija,
tajne života i još koječega,
samo kako bi se što više približio ljudima
kojima se divio.
Ustvari, odlučio je objasniti zašto već godinama šuti
i nikome nema što reći.
Odlučio je on svašta, 
mijenjao odluke, uzimao nove i vraćao se na stare,
ali ga nisu razumjeli, prihvatili,
nisu ga ni primijetili svi ti ljudi s kojima se želio upoznati,
kojima je želio objasniti zašto baš on nije govorio godinama,
zašto je čekao, zašto se skrivao i pravio da ne postoji.
Na kraju opet je ostao sam i nezamijećen u gomili,
koja je bujala
rasla iz sata u sat do neprepoznatljivosti.
Bilo ih je previše na tako malom prostoru.
Svi stisnuti, zgnječeni, samodopadno umišljeni,
nervozno su škrgutali zubima,
režali i grizli kožu jedni drugima.
Odlučio je vikati, nervozno artikulirati
i  ignorirati leševe po kojima je gazio,
jer ništa mu drugo nije preostalo.
Ništa nije pomoglo. Bljeskovi reflektirajućih svjetiljki
bili su prejaki za njegova očekivanja.
Možda je želio previše i nije znao drugačije.
Možda je ljude nepotrebno etiketirao
i trpao u ne pripadajuće ladice,
ili si je sve to samo umislio.
Možda… ni sam više ne postoji.

Nema komentara :

Objavi komentar