Kolumne

subota, 5. studenoga 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Talijanski restoran

Piše: Božana Ćosić 

Danas sam zaključila da uvijek od gorega postoji još gore. Jupi-je! Zaposlila sam se. Ni manje ni  više nego u Talijanskom restoranu usred Hrvatske.


Plaća? Zadovoljavajuća.
Radno vrijeme? Podnošljivo.
Ekipa na poslu? E, tu bi se itekako našlo materijala za raspravu...

Glavni kuhar je srednjovječni muškarac-šef, koji je, blago rečeno sa pristojnošću na Vi. Ne znam je li u pitanju njegov ego ili što već, ali taj nema niti malo pristojnosti, a ni razumijevanja. Pa i cijela je ekipa na tom putu, tako da postoji mogućnost da se restoran pretvori u jednog ogromnog šefa koji mi visi nad glavom. Sve baba do babe. Ama gledali su me kao da sam pala s Marsa i kao da sam izvanzemaljka s pipcima na glavi, sva zelena i buljooka... kao da sam čudovište koje je, eto, banulo među njih sa skrivenim namjerama, a možda ih čak želi sve redom potamaniti i od njih napraviti gulaš za prijatelje izvanzemaljce. A tu je i užasna odjeća koju moram nositi – crna suknja i bijela košulja. Iznimno maštovito... Osim što ne mogu doći do izražaja, a napominjem da mi to nije važno, izgledam komično, poput pingvina.

Jedina pozitivna osoba (za sada) je šanker Hrvoje. Razumljivo. Po godinama smo blizu a samim time i po razmišljanjima. Usto, moram napomenuti da je vrlo zgodan, šarmantan (iako mi ni to nije važno). Ali... Pa... Evo, priznajem si: da nismo poslovni suradnici pristala bih izaći s njim. Ne, nisam umišljena, sto posto bi me pozvao van. Ta to je kristalno jasno. Njegove su mi oči boje kestena nekoliko puta danas uputile upravo to pitanje. Njegov mi je osmijeh dobrodošlice poručio da sam uistinu dobro došla u njegovo okruženje.

Već sada, nakon tek jednog radnog dana, slutim da će mi Hrvoje biti u njamanju ruku oslonac.
Da nije Hrvoja vjerojatno bih nakon pola sata pobjegla glavom bez obzira.

Pobjegla bih bez obzira što bi me mama ukorila i začudila se mom potezu jer ona nije odgojila sitničavu, a kamoli nezahvalnu i lijenu kći.

Ali nisam samo zbog Hrvoja i mame ostala. Za mene je sve to i vrsta avanture. Napokon sam se pmaknula. Napokon sam osvježila svakodnevicu.

Uvjerena sam da će mi iskustvo rada u restoranu donijeti dobre promjene i da ću čak ponešto i naučiti. Zbilja nisam razmaženo deriše, samo nikada nisam morala raditi a tomu nisam kriva. Netko je prisiljen i, primjerice, zbog neimaštine mora raditi. Ja sam pak posve drukčiji slučaj... Svjesna sam da mi mama neprestano nabraja jer želi da se naučim biti odgovorna, snalažljiva i tome slično. Želi da na život gledam zrelijim pogledom i želi biti sigurna da se mogu sama za sebe brinuti. Sve znam i razumijem, samo uvijek me naživcira pa joj na koncu ne pokažem da sam shvatila i da nisam maloumna.

Sad moram sama sebi pljunuti u usta i priznati da tek sada shvaćam stvarnu vrijednost novca. Zbilja je posve drukčije kada ga čovjek sam, svojim rukama zarađuje.

Toplo se nadam da ću izdržati dovoljno dugo da nešto uštedim. Nadam se da hoću...

Prvi radni dan mi je bio grrrrozan, užasavajući. Možda zato što nemam radnu naviku? Možda zato što sam težila nekom drugom poslu i drukčijem okruženju? Nebitno...

Sve ću preživjeti i nadživjeti, jer srećom, postoji Hrvoje. Za njega nipošto nisam izvanzemaljka. O, ne, ne...  ;)

Nema komentara :

Objavi komentar